Imala sam sreće što sam preživjela. Imala sam sreće što sam mogla hodati. Imala sam sreće što sam poslije mjeseci liječenja opet mogla jesti sama, obući se sama i sjediti u školskoj klupi. Ali niko nije pitao kako izgleda ta sreća kada se vratiš među ljude s ožiljcima po licu, vratu i rukama, i kada te djeca gledaju kao da si postala priča koju ne smiju naglas ispričati.Anatomija
Moji roditelji su tada već bili razvedeni, a ja sam živjela s majkom u maloj kući na kraju ulice. Ona je poslije eksplozije postala žena koja stalno briše prašinu sa stvari kojih više nema. Krivila je sebe, plakala kada misli da spavam i govorila da bih bila drugačija da je tog dana bila kod kuće. Ja sam je tješila, iako sam bila dijete. Tako sam rano naučila da sakrivam bol da ne bih opterećivala druge.Obiteljsko pravo
Godine su prolazile, ali ljudi nisu zaboravljali moje lice. Neki su bili grubi, neki previše nježni, a neki su glumili da ne vide ništa, što je ponekad boljelo najviše. Muškarci su me gledali ili s nelagodom ili s onim tužnim zanimanjem koje je gore od odbijanja. Do tridesete godine nikada nisam bila u pravoj vezi, jer sam unaprijed bježala od trenutka kada bi neko morao pogledati moje lice izbliza.
Onda sam upoznala Stefana. Predavao je klavir djeci u crkvenoj sali, u maloj prostoriji koja je uvijek mirisala na stare note, drvo i svijeće. Bio je slijep od šesnaeste godine, nakon saobraćajne nesreće, i kretao se mirno, bez one gorčine koju sam očekivala od čovjeka kojem je život uzeo vid. Kada bi svirao, djeca bi prestajala šaputati, a čak bi i odrasli zastali na vratima.Dom i vrt
Na našem prvom sastanku rekla sam mu da moram nešto priznati. Glas mi je drhtao dok sam izgovarala da ne izgledam kao druge žene. Bila sam spremna na tišinu, sažaljenje ili onu neprijatnu rečenicu: „Nije važno kako izgledaš.“ Ali Stefan se samo blago nasmijao, pronašao moju ruku preko stola i rekao: „Odlično. Nikada nisam volio obične stvari.“Biološke znanosti