Plava košulja je bila prva stvar koju sam presavila.
Itanu se svidela ova košulja. Stavio ju je na naš prvi sastanak. rukavi su zasukani, lagani osmeh zbog kojeg mislite da ste pronašli nešto stvarno. Kada sam ga stavio u kutiju, shvatio sam da se uspomene mogu osećati bestežinsko kada prestanete da verujete u njih.
Nisam plakala.
Iznenadilo me je više od svega.
Iz mog stana, jedna po jedna, nestale su njene stvari: satovi, cipele, knjige koje nikada nije pročitala, ali koje je želela da pokaže, četkica za zube koja je ležala pored mene i koja mi se nekada činila kao nešto obećanje. Sa svakom zapečaćenom kutijom postajalo mi je lakše, kao da uzimam ono što sam nekada smatrao ljubavlju.
Kad sam stigao do njegovog laptopa, napravio sam pauzu.
Ne zato što sam radoznao.
Jer mi više nije bila potrebna istina.
Znao sam to.
Do 23 sata moj stan – moj stan-bio je napola prazan. Nema znakova Ethanovog prisustva, samo slab miris kedra i kafe kao pre nego što je ušao u moj život.
Zastala sam i duboko udahnula.
Tišina.
Prvi put posle nekoliko meseci to me nije uplašilo.
Pozvao sam taxi.
Vozač nije postavljao pitanja kada sam u prtljažnik ubacio tri velike kutije. Nazvao sam mu adresu i glas mi je zvučao tako samouvereno da sam čak i sam mislio da sam nezdrav.
Kad smo stali ispred Larine kuće, srce mi je bilo stisnuto-ne od bola, već zato što na kraju uvek postoji određena finoća.
Svetlost je još uvek gorela.
Nasmešila sam se.
Jednu po jednu, pažljivo sam postavio kutije na njen prag. Nema kucanja, nema beleški. Nema potrebe.
Tišina može biti najjasniji mogući signal.
Okrenuo sam se, sišao niz stepenice i izašao pre nego što su vrata uspela da se otvore.
Tri sata ujutru.
Telefon mi je zazvonio bez prestanka.
To Je Ethan.
Zagledao sam se u ekran na trenutak pre nego što sam odgovorio.
Vivijan? Šta dođavola radiš?!- Njegov glas je bio strastven, lišen svake uzdržanosti.
Naslonio sam se na krevet i zagledao se u plafon.
– Jesi li uzeo svoje stvari? – pitao sam mirno.
– Jesi li lud? Da li ste povukli sve moje stvari ovde? Usred noći?!”
Nasmešio sam se-osmeh koji nije primetio.
“Rekao si da ćeš ostati tamo”, odgovorio sam.
“To nije ono što mislite…”
“Nije važno.””Prekinuo sam ga, glas mi je bio miran, ali hladan. – Ne morate ništa da objašnjavate. Ne moram to da čujem.
Na liniji je bila tišina.
Zatim mekše: – Vivian… Pretjeruješ.
Zatvorio sam oči.
Ethan me je uvek krivio za sve.
Ali ne ovaj put.
“Ovaj put samo čistim.”
Spustio sam slušalicu.
Sledećeg jutra probudio sam se ranije nego obično.
Sunčeva svetlost se izlila kroz prozor, ispunjavajući prostor koji je izgledao čudno novo. Od njega nije ostao ni trag, nema sumnje, nema polu-prisutnosti zbog koje sam sumnjao u sve.
Skuvala sam kafu.
Seo za sto.
Prvi put u duže vreme osetio sam lakoću.
Ne iz osvete.
I zato što sam izabrao sebe.
Na mom telefonu je odjeknula poruka Ethana:
Možete li na trenutak?
Gledao sam ga neko vreme.
Zatim sam okrenuo telefon licem nadole.
Nema odgovora.
Jer ponekad je najjači odgovor tišina.
Rekao sam dovoljno.
