Regina je naučila živjeti okružena bukom, a da zapravo ništa ne čuje. U njezinom svijetu uvijek je bilo zveckanje kristalnih čaša, odmjereni razgovori, telefoni koji su najavljivali poslovne dogovore, potpetice na mramoru i osmijesi uvježbani kako bi se sakrio svaki umor. Te večeri, na terasi elegantnog restorana u Andaresu, sve je izgledalo kao da slijedi savršen redoslijed njezina javnog života: večera s investitorima, besprijekoran stol, jedva dotaknuta čaša vina i topli zrak Zapopana koji joj se spuštao na ramena poput diskretnog milovanja.
Ali iznutra, trinaest godina, Regina je bila zaglavljena u istom trenutku.
Bilo je dana kada je uspjela bolje glumiti. Drugih, ne baš. Ponekad je samo pogled na djevojčicu određene dobi kako prelazi ulicu držeći majku za ruku bio dovoljan da joj se srce stegne. Ponekad je bio dovoljan dječji parfem, sličan smijeh, stara pjesma. Nitko to više nije izgovarao naglas, jer se svijet već mnogo prije nje umorio od slučaja, ali sve što je Regina izgradila nakon tog gubitka imalo je nevidljivu pukotinu u sebi.
Njegova kći.
Njegova mala Arabella.
Djevojka koja je nestala prije nego što je naučila pravilno izgovoriti svoje ime.
Regina je odgovarala na pitanje o projektu nekretnina kada je osjetila prisutnost pokraj svog stola. Podigla je pogled, očekujući da će vidjeti konobara, ali umjesto toga ugledala je mršavu djevojčicu, staru oko trinaest godina, koja je držala mali buket cvijeća zamotan u celofan. Imala je jednostavnu pletenicu, iznošene sandale i ogromne, tamne oči, previše ozbiljne za svoje godine.
„Hoćete li mi kupiti cvijeće, gospođo?“ upitao je tihim glasom, bez inzistiranja, kao da ga je navika već naučila da ne očekuje previše.
Jedna od osoba koje su sjedile s Reginom napravila je nespretnu gestu, jednu od onih koje miješaju žurbu i superiornost, ali Regina je podigla ruku da zaustavi svaki komentar. Pogledala je cvijeće, zatim djevojčino lice. Nije znala zašto, ali osjetila je čudnu bol. Izvadila je novčanicu iz torbice, puno vrijedniju od buketa, i pružila ruku.
„Zadrži kusur“, rekao je.
Djevojka nije odmah uzela novac.
Njegove su oči ostale prikovane za Regininu ruku.
Točnije, u prstenu koji je nosila na prstenjaku: pedantno izrađena zlatna ruža, s malim, tamnocrvenim kamenom u sredini, poput kapljice krvi zamrznute u vremenu.
Djevojka se lagano namrštila.
—Gospođo… taj prsten je isti kao i mamin.
Zrak se promijenio.
Regina nije mogla razaznati je li joj puls podivljao ili je cijeli svijet krenuo krivim putem. Na trenutak je prestala čuti restoran, glazbu, zveckanje pribora za jelo, mrmljanje. Čula je samo glasić te djevojčice kako ponavlja nešto nemoguće.
„Što si rekao?“ upitala je, a uobičajena čvrstoća njezina glasa prekinula se na način koji čak ni ona nije prepoznala.
Djevojka je nevino pokazala na prsten.
—Moja mama ima isti takav, ali njezin visi na lancu. Drži ga ispod jastuka. Kaže da je to najvrjednija stvar koju posjeduje.
Ispod jastuka.
Regina je stiskala prste sve dok joj metal nije probio kožu.
Bila su samo dva takva komada.
Prije mnogo godina, stari zlatar u centru Guadalajare napravio ih je posebno za nju. Prvi je bio prsten koji je nosila na ruci. Drugi, dvostruki komad pretvoren u privjesak. Regina ga je naručila kad se Arabella rodila. Željela je da bude simbol: jedna ruža za nju, a druga za njezinu kćer. Unutar oba komada bila je mala gravura za koju nitko nije znao.
Regi i Bella.
Bio je to intiman detalj. Privatni pakt. Obećanje vječne ljubavi dano od strane majke koja je još uvijek vjerovala da se svijet može kontrolirati.
Sjećanje ju je silovito pogodilo.
Cesta.
Kiša koja neumoljivo pada.
Kratko putovanje koje se pretvorilo u tragediju.
Zbunjujuće vijesti.
Vozilo pronađeno danima kasnije.
Prazna kolijevka.
Odsutnost poput noža.
Regina je tražila svoju kćer dok nije bila izvan snage. Angažirala je istražitelje, razgovarala s policajcima, kucala na politička vrata, nudila nagrade i pretraživala skloništa, bolnice i sirotišta. Sjedila je pred kamerama, pepeo njezine duše, ali šminka joj je bila netaknuta. Slušala je laži, lažne tragove, navodna čuda, anonimne pozive i okrutnosti prikrivene kao nada.
Ništa.
S vremenom su je ljudi prestali pitati o tome. Zatim su prestali toga se sjećati. Na kraju su naučili tretirati Regininu bol kao neugodnu relikviju, nešto oko čega se treba kružiti s poštovanjem, ali o čemu se više ne govori.
Nikada nije prestala da se nada.
A sada je djevojka koja je prodavala cvijeće u Zapopanu pričala o nemogućem prstenu.
Regina je ustala tako brzo da je stolica zaškripala o pod.
„Odvedi me svojoj mami“, rekla je.
Djevojka je trepnula, iznenađeno.
– Odmah sada?
-Odmah sada.
Način na koji je to rekla natjerao je nikoga da se usudi intervenirati. Regina je zgrabila svoju torbu. Nije tražila objašnjenja niti se ispričavala. Samo je slijedila djevojku poput nekoga tko prati jedino vidljivo svjetlo u brodolomu.
Nikada nije zamišljala da će joj prelazak grada donijeti više od pukih odgovora. Otkrit će istinu koja će joj slomiti srce… a zatim ga izliječiti na potpuno drugačiji način.
