Pre nego što uđemo u tamu ove priče, želeo bih da odvojim trenutak da vam se zahvalim. Vaša posvećenost i ljubazni komentari su pokretačka snaga ovog kanala. Vi niste samo gledaoci, već ste aktivni svedoci koji vam ne dozvoljavaju da izbrišete priču. Recite mi u komentarima, iz kog dela sveta nas danas posmatrate? Da li je iz Francuske, Belgije, Kanade ili možda iz druge zemlje u kojoj se ne govori francuski? Vaše prisustvo dokazuje da pamćenje nema granica. Sada se pripremite.
Ono o čemu ćemo razgovarati utiče na najdublju intimnost, narušenu najgrubljom brutalnošću. Molim vas, Trudna sam, nemojte to raditi. Prvi deo. Tajna skrivena ispod prugaste haljine je prvi izbor. Postoji univerzalni zakon prirode koji kaže da je trudnoća vreme nade, zaštite i nežnosti.
Ali u Evropi je 1943.godine treći Rich ukinuo zakone prirode. U koncentracionim logorima očuvanje života nije bilo blagoslov, već neposredna smrtna kazna. Međutim, ova priča nije samo o smrti, već o onome što se ranije događalo. Ona govori o mesecima pravog užasa kada su žene morale da sakriju svoje rastuće stomake ispod krpa, dok su tolerisale poseban sadizam stražara koji ih nisu videli kao more, već predmete experimentisanja ili jezive zabave.
Naša priča počinje u Claremonferranu u hladnoj novembarskoj noći 1943.godine. Madeleine (22) još nije znala da nosi bebu. Znala je samo da je njen suprug Jean, borac otpora iz organizacije Southern Liberation, ubijen dve nedelje ranije u dvorištu Lionskog zatvora.
Madeleine je bila minijaturna mlada žena sa ogromnim smeđim očima koje su, čini se, uvek postavljale tiho pitanje. Radila je kao pomoćnik u prefekturi, danju je kopirala administrativne dokumente za Višija, a noću je štampala letke za otpor. Bila je neupadljiva heroina u senci.
Kada su joj gestapovi u četiri sata ujutro otvorili vrata, ona nije vrisnula. Čekala je to otkako je Jean umro. Jednostavno je obukla kaput od kuvane vune, uzela njegovu sliku, sakrila ga u čarapu i pratila ljude u crnom. Ispitivanje je trajalo tri dana. Tri dana je patio od bolova u vratu, nedostatka sna i pitanja koja su mu vikala nekoliko centimetara od lica.
U ta tri dana Madeleine je osetila prve znakove. Jaka mučnina pri buđenju, neobična napetost u grudima, umor koji nije uzrokovan samo maltretiranjem. Duboko u svojoj sirovoj kameri, brojeći dane na prstima, shvatila je istinu sa vrtoglavim užasom. Bila je u drugom mesecu trudnoće. Ono što je trebalo da bude njena jedina uteha, jedini živi podsetnik na čoveka koga je volela, odmah joj je postala najveća pretnja.
Madeleine je znala šta se dešava sa trudnicama koje su uhapšene. Da je priznala, ne bi bila deportovana, već pogubljena ili poslata u Nemačku bolnicu na prisilni abortus, praćen sterilizacijom. Tada je Madlen donela prvu odluku u dugom nizu nemogućih odluka. Ubila se. Putovanje u Nemačku počelo je u januaru 1944.
Kolona je napustila Kompen. 120 žena je bilo uvučeno u vagon za prevoz stoke, gde je bila Madlen. Nije bilo dovoljno vazduha. Nije bilo vode, nije bilo higijenske kante, samo prljava slama i oštar miris straha. Putovanje je trajalo 4 dana. Četiri beskrajna dana. Dok druge žene vrište od žeđi.
tamo je, na pristaništu, u polarnoj hladnoći tog januarskog jutra, Madeleine shvatila prirodu opasnosti. SS-ovci su ih sortirali. S jedne strane, to su bile zdrave žene pogodne za ropski rad. S druge strane, vidljivi su stariji, bolesni, deca i trudnice.
Madlen je videla ženu sa vidljivim stomakom grubo gurnutu prema levoj koloni, onoj koja je vodila direktno do kombija sa benzinom. Stražar SS-a, smejući se, udario ga je u leđa. Dva po ceni jednog. Madeleine je osetila kako joj se krv smrzava u venama. Bila je trudna samo četiri meseca. Stomak joj još nije bio vidljiv ispod kaputa, ali sledeći korak je bio tuširanje i fizički pregled.
Uveli su ih u ogroman hladni hangar. Skini se, sve bi trebalo da nestane. Naredbe su se šikljale poput udaraca biča. Madeleine je morala da se skine među stotinama drugih uplašenih žena. Drhtala je ne samo od hladnoće, već i od apsolutne panike. Ako je lekar primetio blagu krivinu donjeg dela stomaka ili boju areola, bilo je gotovo.
Koristila je instinktivni, primitivni trik. Uvukla je stomak koliko god je mogla, bolno zatežući trbušne mišiće. Lagano je zgužvala ramena kako bi izgledala krhkije, normalnije. Prošla je napred u redu za esesovskog lekara koji je sedeo na visokoj stolici.
