Kiša bubnja po limenom krovu uz zvuk mitraljeske linije u logoru ratnih zarobljenika na Rajni u aprilu 1945. U šatoru za ratne zarobljenike nalazi se četrdeset sedam Nemačkih pomoćnica, uključujući komunikatore, civilne službenike i medicinske sestre, zarobljene pre tri dana na prelazu preko Rejne. Američki narednik ponavlja neočekivani nalog da skine cipele i čarape kako bi pokazao noge. Ingrid, 23-godišnja asistentkinja
Pripadnik vermahta koji nosi iste cipele četiri meseca oseća da mu se koža stopila sa kožom. Ona i devetnaestogodišnja Greta, koja hoda tri nedelje zaredom, povlačeći se sa Istočnog fronta, zbunjena je i sumnjičava prema onome što Amerikanci zaista žele, jer su umesto fizičkog pregleda nogu očekivali ispitivanje ili nasilje.
1945.godine, petnaest hiljada nemačkih ženskih vojnika je zarobljeno, a samo mali deo njih je očekivao ovaj poseban zahtev.
Prva žena koja je uspela da hoda bila je 31-godišnja Hana. Kada skine svoje čvrste čizme prekrivene prljavštinom, vazduh se puni mirisom trule kože i zaraženog mesa. Kada se koža zalepila za nju nakon uklanjanja sa čarape, mladi američki lekar ugušio se od medicinske anxioznosti, a ne od gađenja, i odmah zatražio sulfonamidni prah. Nemačke žene se pitaju zašto Amerikanci troše skupe lekove na neprijatelje. Ingridina stopala su toliko oštećena rovom da je koža postala crno-siva, ali ne oseća bol jer su nervi mrtvi nakon četiri meseca marša u mokrim cipelama. Poslednjih meseci 1945.godine prijavljeno je na desetine hiljada takvih slučajeva koji su često doveli do smrti ili dezerterstva iz vermahta.
Medicinski tim ubrzo shvata da devedeset posto ovih žena ima ozbiljne infekcije nogu, gangrenu ili nezdravljene rane nastale povlačenjem od tri stotine kilometara. Uprkos mirisu trulog mesa, američki lekari rade sa prioritetom i pažnjom, tretirajući žene kao svoje vojnike. 18-godišnja Marija ima prste crne od ozeblina koje je trebalo amputirati pre nekoliko nedelja. Lekari pretvaraju šator u terensku bolnicu koristeći sulfonamid, koji je u to vreme koštao bogatstvo. Na pitanje zašto to rade, lekar objašnjava da su sada pacijenti, a ne neprijatelji.
Tog dana koriste pedeset kilograma sumpora i skladište se svežim zavojima, jodom i morfijumom. Topla voda koja se koristi za namakanje odmah pocrni, ali za žene je taj osećaj bolan i iznenađujući. Major Harrison stiže i naručuje još više zaliha, ističući da hitnost nije samo milost, već medicinska potreba za sprečavanjem epidemija.
U početku Greta odbija da skine cipele jer skriva bolnu tajnu. Nakon što su joj se komadići stakla zabili u noge, hodala je tri nedelje, izlazeći kroz slomljeni prozor. Za nju je to što je trpela bol bio znak da je bila živa pre Sovjetskog napada. Lekar otkriva najmanje trideset vidljivih fragmenata i započinje hirurško uklanjanje. Dok radi, Greta primećuje da bolničar, vojnik Džonson, plače.
Objašnjava da je izgubio sestru u Ajovi zbog infekcije koja se mogla sprečiti jer penicilin nije bio dostupan i to ga je navelo da se pridruži medicinskom korpusu kako niko drugi ne bi umro od sličnih uzroka. Objašnjava da američka vojska naređuje pešačke provere, jer je mobilnost jednaka preživljavanju, a nelečene infekcije mogu se proširiti po celom kampu.
Scena postaje još dramatičnija kada američke medicinske sestre, uključujući poručnicu Sarah Mitchell, kleknu u blato kako bi oprale noge nemačkim zatvorenicima. Podsećajući na biblijsko pranje nogu, ovaj čin poniznosti dovodi mnoge nemačke žene do suza. Ingrid od svoje sestre saznaje da to rade zato što je potrebno, bez obzira na politiku. Sestre, od kojih su neke povredile noge dok su marširale po Evropi, dostojanstveno se odnose prema zatvorenicima. Ova ljubaznost počinje da uništava dugogodišnju nacističku propagandu kojom su žene hranile američku brutalnost.
Međutim, tenzije nastaju kada Ilsa, devetnaestogodišnja bivša direktorka Hitlerove omladine, ustane i osudi taj čin kao lažnu propagandu. Drži se svoje ideologije i optužuje Amerikance da su “krstaši” i “jevrejske lutke” koje će im na kraju naštetiti.
Kao odgovor na Ilsin otpor, poručnik Mitchell pokazuje tetovažu na ruci i sebe naziva Rebecca Mitchell, koja je preživela Holokaust u Aušvicu i izgubila celu porodicu u zatočeništvu od Nemaca. U šatoru vlada apsolutna tišina, jer se nemačke žene suočavaju sa stvarnošću za koju im je rečeno da ne postoji. Rebecca nastavlja da pere ilsine zaražene noge, rekavši da je odlučila da bude bolja od onoga što joj se dogodilo i da infekciju nije briga za Politiku. Ovo otkriće izaziva potpuni emocionalni slom kod nemačkih žena. Počinju da priznaju svoju ulogu u nacističkoj mašini i priznaju da su ignorisali deportacije i logore za uništenje koje su prethodno izabrali. Ilsa izbija u jecaje i shvata da su ljudi kojima je pomogla da unište oni koji je sada spašavaju.
U prvim mesecima nakon rata došlo je do značajnih promena. Mnogi od ovih bivših nemačkih humanitarnih radnika, uključujući Greta i Ilsa, dobrovoljno su radili kao medicinske sestre u američkim terenskim bolnicama kako bi pomogli u oporavku uz pomoć službe. Greta radi u Frankfurtskoj bolnici, pomažući ranjenim američkim vojnicima, a Ilsa koristi svoje organizacione sposobnosti za upravljanje snabdevanjem lekovima. Oni rade rame uz rame sa Rebekom, dokazujući da se ljudi mogu promeniti ako žele. Marija radi u pedijatriji i peva uspavanke za decu, dok Ingrid piše medicinske udžbenike za negu stopala kako bi proširila znanje koje je stekla od svojih otmičara.
Greta na kraju svedoči na Nirnberškom procesu i koristi priču o pranju nogu kao dokaz moralne razlike između demokratije i fašizma. Na kraju se udaje za redovnog Johnsona, bolničara koji joj je spasio noge, i posvećuje svoj život širenju istine i osiguravanju da se takva mržnja nikada ne vrati. Jednostavan zahtev “pokaži nam noge” ostaje jasan dokaz trenutka kada je čovečanstvo pobedilo mržnju.
