16. januara 1945. Istočna Pruska. Noć kada sneg škripi ispod čizama glasnije od vriska. Vetar povraća komadiće crnog dima iz zapaljenih skladišta. A iznad poluzatvorenog logora za ratne zarobljenike visi mutni žuti mesec. Duž bodljikave žice proteže se stub žena u istrošenim kaputima vezanim kanapom.
Na leđima im nisu ruxaci, već natpisi sa izbledelim brojevima. Između dve kule opremljene reflektorima, nemački podoficir udara kundakom puške, pozivajući one koji usporavaju. Među njima je vitka devojka sa ledenom pletenicom koja se nekada zvala Anja Petrova. Sada na grudima ima samo jedan broj ušiven na sivu tkaninu.
Hoda, teško dižući oči, osećajući kako smrznuti sneg probija tanke tabane nogu. Iza se čuje metalni zvuk brušenja . Vojnici bacaju kutije dokumenata i preostale boce alkohola u kamion, pripremajući se za žurno povlačenje. U štabu se govori o porazu, ali na trgu ispred žena noć se uvek naziva pobedom, poslednjom pobedom na istoku, po kojoj su se mnogi od onih koji čuvaju kolonu već napili do nepažnje.
Za nekoliko sati ovaj kamp će nestati sa mapa i vojnih izveštaja. Drvene kasarne će izgoreti, jame će biti prekrivene snegom i zemljom, a oni koji ne mogu dalje ležati u Jarcima duž zimskog puta. Ali uvek postoji osećaj čudne, nestabilne pauze.
Bilo je to kao da svet zadržava dah između dva snimka. I upravo u tih nekoliko sati donosi se odluka o tome šta će se uraditi sa onima koji su preživeli godine zatočeništva, sa sovjetskim ženama koje su postale trofeji vanzemaljskog rata. Iza ove noćne slike kriju se godine kada se Istočni front pretvorio u prostor u kojem ljudski život nije imao gotovo nikakvu vrednost.
Ovde, hiljadama kilometara od Moskve, Berlina i Nirnberga, sukobile su se ne samo vojske, već i ideologije u kojima nije bilo mesta za žene u vojnoj uniformi koje govore ruski, ukrajinski ili beloruski . Za nacističku državu, sovjetski ratni zarobljenik, posebno žena, nije bio samo neprijatelj, već kršenje reda, živo opovrgavanje ideja o mestu žena i rasnoj hijerarhiji.
Kako su nemačke trupe napredovale 1941.-1942. godine, stotine hiljada sovjetskih vojnika je zarobljeno. Među njima su bili telefonisti, medicinske sestre, snajperisti, protivavionci i komunikatori. Za njih nije postojala ni Ženevska konvencija, ni pojam časti za neprijatelja, samo logori, prelazni punktovi, improvizovane tezge u oronulim štalama i fabričke radionice.
Tamo gde je muškarac još uvek mogao da računa na jeftinu radnu snagu, žena je postala neka vrsta sporednog trofeja, predmeta za koji nisu postojala zvanična uputstva niti stvarna odbrana. Osnovna premisa ove priče je jednostavna i užasna. Čak i kada topovi ćute, a oficiri raspravljaju o tome čija je pobeda ili poraz, za one ispod piramide moći, rat se nastavlja u drugačijem obliku.
Ovaj film govori o tome šta se dogodilo sovjetskim ratnim zarobljenicima u danima i nedeljama kada se istočni front srušio, kada su ga neki nazivali krajem rata, a za druge je to bilo vreme poslednjeg, najbrutalnijeg talasa nasilja. Tri godine pre te januarske noći, kamp u kojem se sada sastajala kolona bio je samo stara Pilana na periferiji malog sela.
Stare kasarne, gomile piljevine, zarđale pilane. Mesto gde su se pre rata muškarci vraćali kući, mirišući na smolu i sveže drvo. Godine 1942.ovde je došao Vermaht. Prvo su izgradili kule, povukli prvi red bodljikave žice, a zatim odvukli muške ratne zarobljenike, pokidane, iscrpljene, praznih očiju. Tek nakon nekoliko meseci pojavile su se prve žene, male grupe odabrane u tranzitnim punktovima.
tamo gde su oficiri brzo naučili da razlikuju one koji se mogu koristiti kao radna snaga od onih koji se mogu koristiti na drugi način. Rutina u kampu dizajnirana je tako da zamagli liniju između osobe i stvari. Ustati pre zore, prozivka tokom koje su umesto imena zvučali brojevi, i težak monoton rad, povlačenje trupaca, istovar uglja, čišćenje staja.
Žene su bile obučene u mušku odeću za planinarenje, žurno prilagođene veličini i vezane konopcima. Kosa je morala da se seče prvo po narudžbi, a zatim zbog ušiju. U retkim danima kada su mogli da gledaju u ogledalo ili u mutnu vodu bačve, mnogi su se jedva prepoznali.
