“Biće malo bolno”, rekao je negovatelj novopridošlim mladim ženama mirnim glasom koji je tvrdio da je bol privremen i da saglasnost nije bitna.
Danas miris dezinfekcionog sredstva znači čistoću, bolnice, svežu posteljinu i sigurnost, ali istorija nas uči da vrednosti nisu fixne, da ih je vlast ukrala i ponovo upotrebila.
Za one koji su izašli iz voza u Aušvicu-Birkenau, taj miris je značio nešto sasvim drugo, nešto što je preuređivalo telo mnogo pre nego što je um mogao da protestuje.
Moje ime je Marija, ja sam devedeset godina, i ja živim u čistom domu, gde je sve prodezinficirovano, organizovan i osmišljen tako da se osećaju bezbedno.
Međutim, kada se koristi sredstvo za dezinfekciju, moram da izađem iz sobe, čak i sada, jer hlor još uvek peče moju kožu tako, kao što nijedan doktor ne može da se izmeri.
Avgust 1944.nije datum za mene, to je fizički osećaj koji se vraća bez upozorenja, koji se prenosi u vazduh koji miriše previše čisto da bi se na njega moglo osloniti.
Nakon tri dana provedena zatvorena u vagonu za stoku bez vode i vazduha, sanjali smo samo o jednom: bez hrane, bez odmora, samo vode.
Glad može da sačeka, iscrpljenost može da sačeka, ali žeđ pretvara nadu u nešto oštro i očajno što svet svodi na jednu potrebu.
Odveli su nas u ciglanu zgradu i nazvali je javnim kupatilom, reč koja je nekada značila udobnost, olakšanje i privatnost koja se sada koristi za prikrivanje poniženja.
“Potpuno goli”, naredili su, a reč je potpuno izbrisala sve preostale iluzije da će dostojanstvo biti sačuvano.
Odeća, obuća, nakit-sve je bilo naslagano, ne kao skladište, već kao dokaz da je imovina završena do trenutka kada smo stigli.
Imala sam dvadeset godina, studirala sam medicinsku sestru, obučavala se za negu tela, ali apsolutno nisam bila spremna za ono što znači imati svoje telo okrenuto prema sebi.
U roku od nekoliko minuta, stotine nas se našlo golo, drhtavo, pokušavajući da se pokrijemo rukama koje su se previše tresle da bi pružile stvarnu zaštitu.
Mislili smo da je najgore iza nas, jer se ljudi često drže te vere kada opstanak zavisi od optimizma.
Tada su stigli frizeri.
Kosa je pala na pod za nekoliko sekundi, a sa njom su nestala lica, poznanstvo i poslednji dokaz da smo nekada bili ljudi.
Bez kose ne prepoznajete sebe, a kada ne možete da se upoznate, otpor postaje apstraktan i krhak.
Ali tu se nije završilo, jer je dehumanizacija proces, a ne trenutak, a procesi uvek zahtevaju još jedan korak.
“Pravila”, rekli su. “Higijena”, dodali su, pretvarajući nasilje u postupak, a postupak u moralnu kamuflažu.
Sledeće naredbe su došle brzo, efikasno, bez prostora za pitanja, jer se pitanja tiču ličnosti, a ličnost je bila neprijatelj.
Oklevao sam.
Plakao sam.
Bacxtab je doneo odluku umesto mene, jer bol ima način da razjasni šta znači popuštanje pod pretnjom.
Ljudi koji ovo čitaju pitaće šta se tačno dogodilo sledeće, a neki će me optužiti da sam nejasan, ali nejasnoća nije izbegavanje.
Nepreciznost je granica, jer neki detalji ne podučavaju, konzumiraju, a preživeli nisu obavezni da podstiču radoznalost.
Nije mehanika Važna, već lekcija koja nas je naučila kroz naša tela.
Vaše telo više nije vaše.
Vaša nelagodnost nije bitna.
Vaš otpor će biti popravljen.
Zato miris hlora više nikada nije postao neutralan za mene, jer je to bio miris moći koji tvrdi da je čist.
Čistoća nije bila povezana sa zdravljem, već sa kontrolom, čišćenjem ličnosti sve dok usaglašenost nije postala neizbežna.
Danas se ljudi raspravljaju o tome da li su ove procedure “neophodne” ili “standardne”, jer je lakše raspravljati o logistici nego baviti se okrutnošću.
Reći će da je to bilo tokom rata, da su resursi bili ograničeni, da su pravila postojala za red, jer pravila zvuče manje okrutno od izbora.
Ali pravila mogu biti brutalna kada su namenjena brisanju, a higijena se može koristiti kao oružje kada postane obavezna i ponižavajuća.
Ova priča postaje kontroverzna jer primorava čitaoce da se suoče sa neprijatnom istinom o institucijama u koje još uvek veruju.
Bolnice, uniforme, protokoli i dezinfekciona sredstva nisu inherentno dobri, oni su alati, a alati odražavaju vrednosti onih koji ih koriste.
Isti miris koji vas danas smiruje jednom je signalizirao da će vaše telo biti testirano, promenjeno i testirano bez pristanka.
Neki čitaoci će reći da se ne bismo trebali zadržavati na ovim detaljima, jer je pamćenje poput ponovnog otvaranja rana.
Drugi će insistirati na tome da je pamćenje presudno, jer zaboravljanje omogućava ponovnu upotrebu istog jezika u sigurnijim okruženjima.
Oboje su u pravu i upravo je ta napetost razlog zašto se ova priča širi i izaziva kontroverzu gde god se objavi.
Ne kažem to da bih vas šokirao, jer šok brzo prolazi i ne ostavlja ništa za sobom.
Kažem to zato što trauma ne prolazi kada se udžbenici istorije zatvore.
Trauma živi u nervnom sistemu, u reflexima, baš kao što miris može uništiti decenije odmora za nekoliko sekundi.
