Imamo dva sina i jednu ćerku. Svi su već zasnovali svoje porodice. Obojica naših sinova žive u domovima svojih supruga. Nedavno se mom starijem sinu rodilo dete. Muž i ja bili smo presrećni. Otišli smo kod njih na dan kada su snaju i unuka otpustili iz bolnice. Doneli smo poklone, pa čak i novac. Ali moja snaja i njena majka nisu bile nimalo srećne što nas vide. Inače, živeli su kod roditelja moje snaje.
Bili smo kod njih skoro sat vremena, ali nam nisu čak ni kafu ponudili. Snaja čak nije ni uzela plišanu igračku koju sam donela na poklon. Ali zar se poklon vraća nazad? Da je od početka bila takva, ne bih se iznenadila. Pre smo se lepo slagale, redovno se čule i imale dobar odnos. Ali nakon rođenja deteta, potpuno se promenila prema nama. Moj sin ništa ne može da kaže jer živi u njihovoj kući.
Muž i ja smo se vratili zbunjeni i povređeni. Kasnije sam nekoliko puta zvala snaju i molila je da dođu kod nas u goste, ali je svaki put odbila. Nedavno sam saznala od sina da ona ne doji dete. Žao mi je mog unuka zbog toga, ali ne mogu ništa da joj kažem. Moji rođaci i poznanici me pitaju kako je moj unuk, a ja ne znam šta da odgovorim. Sramota me je da priznam da sam ga videla samo jednom.
Predložila sam sinu da se bar vidimo sa detetom u šetnji. Ali mi je odgovorio da je još uvek premali i da ćemo zajedno izlaziti kada malo poraste.
Od majke mi je ostao stan. Prvo sam mislila da ga prodam i podelim novac među decom. Ali muž je rekao da nema potrebe za tim. Odlučio je da ga renovira i izda u zakup. Kaže da sa takvim sinovima nemamo budućnost i da moramo sami da mislimo o svojoj starosti. Slažem se s njim.
