Antonina je čistila u dvorištima svog raйona. Novac nije mnogo plaćen, ali bar nešto. On i 30-godišnji sin morali su da se utihnu u malom stanu. Žena je izbacila Valeru, rekavši da je još mlada i da ne želi da se veže za ruke i noge, živeći sa invalidom.
Antonina je sanjala da se preseli u selo, gde je bilo moguće poboljšati zdravlje Valere. Nekako, pometajući dvorište ujutro, žena je videla neku vrstu ormara. Nameštaj nije izgledao tako otrcano da bi ga bacio. Dvoranica je pregledala. Ne primećujući nikoga oko sebe, otvorila je ormar i zamalo pala. Neko je zaboravio konvolucije novca u njemu!
Sada će Antonina sigurno kupiti vikendicu, jer je za to pronašla sredstva. Ali ne. Misli da je neko zaboravio svoj novac, a sada možda plače zbog toga, držale su Ženu mirnom. Antonina nije mogla tako lako da uzme tuđe.
Iz ulaza je iznenada izašao večno prljavi alkoholičar Vasija. Videvši domara, on je otišao nazad. Nije želeo da se ukrsti sa njom. Poslednji put kada su pili društvo u dvorištu, Antonina ih je razbila metlom.
– Vasa, dođi ovamo! viknula mu je.
– Šta ti? – Vasa je pukla.
– Ne znate ko je taj nameštaj bacio na smeće? – raspitala se palača.
Čovek je pažljivo pogledao.
– Kako? Znam–, odgovorio je. – Sa trećeg sprata su uzimali jednu od mlade dame. Ona je kao dete bolestan, a ona je počela u stanu popravke, dok je ćerka u bolnici će biti. Pa, da li mi je dodeljena nagrada za informacije, a Ivanovna?
– Sad ću ti platiti premiju! Zamahnuvši na vasu, Antonina je pretila, i on je skočio iz dvorišta.
Pet minuta kasnije, žena je stajala na vratima domaćice iz izbačenog ormara.
– Dobro jutro! Ja sam Antonina Ivanovna, izgovorila je kada se pojavila na pragu.
– Zdravo, znam te. Ti si naš domar”, pozdravila se Katja. – Prolazimo, upravo smo se spremali da pijemo čaj sa Varei.
– Nekako mi je neprijatno, sada izgledam tako loše-Antonina je zastala.
– U redu je, mi smo komšije-nasmejala se Katia.
Žena je ušla u kuhinju nakon domaćice. Za stolom je Antonina pitala:
– Recite mi, niste nedavno ništa izbacili?
– Pobacili su. Imali smo nepotreban ormar.
– A u ormaru nije bilo ničega?
– Ne.…
– A ovo? – nakon što je ispružio paket, pitao je domar.
Odakle ti? – uzevši predmet, Katia je bila zatečena.
– Ležao sam u vašem ormaru-rekla je Antonina.
Mlada žena uplašeno je pozvala svoju ćerku:
– Džem, jesi li stavio moj paket u ormar?
– Mama, sakrila si ga svuda, pa sam odlučila da ga stavim dalje – preletela je petogodišnja devojčica, pogledavši
Katim svojim plavim očima. – Jesi li ljuta, Mama?
– Ne, džem, šta si ti. Idi za sada, igraj se kod sebe, razgovaraćemo sa tetkom.
U redu, Mamul, čekala je beba. – Moram da nahranim lutku Dašu!
Od Kati Antonina je saznala da njena ćerka nije dugo ostala. Lekari su postavili razočaravajuću dijagnozu,a mlada žena se borila za život male Vari.
Antonina nije rekla svom sinu o tome.
Prošlo je šest meseci. Na slobodan dan, majka se mučila u kuhinji sa palačinkama, a sin je gledao televiziju. Neočekivano, neko je pokucao na vrata.
– Mama, ne čekaš nikoga? – povikao je mladić Antonine.
– Ne, ali možda je lubka došla sa vestima-požurila je da otvori, rekla je žena.
Na pragu su bili Katja i njegova ćerka.
– To smo mi, pustite nas na galebove? veselo je pitala devojku, okrećući torticu u rukama.
“Naravno, prođite”, pozvala ih je Antonina.
Iz susedne sobe u invalidskim kolicima valjao je Valera. Katja nije pridavala nikakvu važnost njegovim bolesnim nogama. Pozdravila ga je kao običnog čoveka, zbog čega je momak bio jako iznenađen.
– Ujače, da li me voziš? pitala ga je Varja.
– Pa, sedi, pokupivši devojku, usadio je Valera.
Žene su ušle u kuhinju.
– Kako je? – pitala je Antonina dok je mlada majka odmotavala tortu.
– Dobro je. Izveli su operaciju”, odgovorila je Katja. – Samo mi imamo jedan problem. Lekari su nam preporučili da idemo u selo da bismo se oporavili. Imamo dachu veliku, bojimo se da ćemo tamo živeti sami. Voleo bih da negde pokupim pratioce.
– A mama i ja nećemo doći? – nakon što je namignuo devojci, pitao se Valeri.
– Znate, bili bismo samo srećni! uzviknula je Katja.
– To bi bilo zabavno! Varja je pristala, a onda se nasmejala. – A moj ujak Valera i ja nismo se udarili u televizor, Mama!
U selu je bilo drugačije. Svež vazduh, u blizini jezero, gde je voleo da lovi Valera ujutru, šumski Gaj sa jagodnim proplancima. Katine komšije su pomogle u povrtnjaku.
– Ako odjednom nema vode, možete je uzeti iz našeg bunara-rekla je baba Nura.
Antonina je celo leto pomagala sinu da se napuni. Varja nije ostala na stranu, podsećajući svog ujaka Valera na svakodnevne vežbe. Jednog dana, momak je osetio neku vrstu bola u nogama.
– Mama, izgleda da je tamo nešto puklo! – uzviknuo je dok su se još jednom bavili fizičkim vaspitanjem.
Varja je bila oduševljena:
– Ujače Valera, uskoro ćeš početi hodati, a moja mama će se udati za tebe!
Iz svoje sobe je izgledala Katja. Svečano je izjavila:
– A mi nećemo čekati da Valera ustane. Imamo venčanje za dve nedelje!
Krajem avgusta, mladi su se potpisali. Venčanje je bilo skromno, pozivajući samo prijatelje i bliske poznanike. Antonina je bila srećna. Kako je bila srećna što nije uzela taj paket novca. Sada je imala i daču i najbolju snahu na svetu.
