Nisam ni prva ni poslednja žena koja je gorko zažalila što je poslušala nagovaranje sina i prodala svoj stan. Veoma dugo me je ubeđivao:
— Mama, pa pre ili kasnije ću te svakako uzeti kod sebe. Neću te valjda ostaviti samu u starosti! Naš stan je veliki, ali znaš da smo odlučili da gradimo privatnu kuću, sada nam je novac mnogo potreban.
Sumnjala sam, ali sam na kraju ipak odmahnula rukom i pristala.
Isprva je sve bilo u redu, ali onda je snaja počela da pokazuje svoj loš karakter. Nije se ustručavala da mi upućuje primedbe i želela je da sve bude po njenom.
Tri dana nakon što sam se preselila, Svetlana mi kaže:
— Larisa Petrova, vi se budite previše rano, svojim šuškanjem ometate ostale dok spavaju, sedite u svojoj sobi dok se svi ne probude!
Takođe mi je zabranjeno da izlazim iz sobe kada su kod kuće njene prijateljice – moram da budem tiša od trave i nevidljivija od vode.
Penziju mi oduzimaju, objašnjavajući to jednostavno:
— Mi smo jedna porodica, što znači da imamo zajednički budžet. Treba kupovati hranu i plaćati komunalije!
Žaliti se sinu je beskorisno – on samo kaže da Svetlana zna šta je najbolje i da ona to radi za naše dobro.
Više nemam snage da trpim! Sve suze sam već isplakala, a šta da radim – ne znam.
