Mnogo godina unazad, moja majka je preminula, a otac, koji je tada još bio prilično mlad, doveo je drugu ženu u našu kuću. Ne osuđujem ga ni na koji način. Njemu je takođe bilo teško nakon gubitka supruge. Posle devetog razreda, upisao sam tehničku školu u glavnom gradu i živeo u studentskom domu. Godine su prolazile. Završio sam tehničku školu i našao prilično dobar posao. Tamo sam upoznao Viku. Počeli smo da živimo zajedno. Ubrzo je ostala trudna, i mi smo, uprkos protivljenju njenih roditelja, ozvaničili našu vezu.
Na jednom od planiranih pregleda saznali smo da ćemo dobiti ne jedno dete, već dvoje. Na svet su došli naši blizanci, a Viktorija je postala potpuno drugačija. Bio sam veoma zabrinut za njeno stanje, ali sam to pripisivao postporođajnoj depresiji. Bio sam primoran da radim još više kako bih zarađivao više novca. Jer, dvoje dece – to su veliki troškovi…
Kada su deca imala šest meseci, supruga nas je napustila i vratila se roditeljima. Živeli smo nedaleko jedni od drugih. Iako je bila tako blizu, nije htela da viđa svoju decu. Supruga je podnela zahtev za razvod, a tašta, kada bi me srela, pravila se da me ne primećuje i okretala glavu. Bio sam primoran da se preselim kod oca i maćehe. Ona se prema svojim unucima odnosila vrlo nežno i brižno. Pomagala mi je i ostajala sa njima neko vreme. Beskrajno sam joj zahvalan na tome.
Kada su deca dostigla uzrast za vrtić, vratio sam se u glavni grad i zaposlio se. Nedavno sam slučajno sreo bivšu ženu na ulici dok sam se sa decom vraćao sa premijere novog crtanog filma. Vika je rekla da želi da ponovo pokuša sve ispočetka. Bio sam iznenađen. Zar stvarno misli da se nešto još može vratiti? Kada su deca porasla, kada smo naučili da živimo i da se snalazimo bez nje? Nijednom za sve ove godine nije došla, nije nazvala.
„Ne trebamo ti!“ – odsekao sam. Siguran sam da će deca u budućnosti shvatiti zašto sam tako postupio – i oprostiće mi.
