Anna nije samo smislila kantu-ovaj put ima dve. Krastavci u jednoj ruci, tikvice u drugoj i maramica vezana tako da uši strše. Izraz njegovog lica “” ne prilazi, ubodiću te.”Ali tetka Luba se već nalazi preko ograde poput suncokreta do svetlosti, samo umesto latica postoje reči zahteva.
– Pa, kao i uvek, ti si prvi na bojnom polju! – Nasmeši se. “Možete li mi dati malo tikvica?”Moj nije došao iz nekog razloga.…
Govori ležerno, kao usput, i već jeca očima po kanti.
“Barem ih imam na sajmu”, osmehuje se Anna, ali njen pogled kaže: “Još jedna reč i sahraniću ih sa baštom.”
Katja je ćerka, odmah se približava, u šortsu, koje majka smatra nepristojnim za selo, ali ona ćuti skandale sada više nema vremena. Telefon je u mojim rukama kao drugi kurac.
– Mama, daješ li to svima ponovo? Obećao si mi da to više neću učiniti.
“Nije mi teško”, maše Anna, iako unutra već ključa. Teško je, veoma teško. Ali ko bi to razumeo?
Njen suprug Igor izlazi iz kuće. Lice mu izgleda kao da je upravo spasio svet, a zapravo je samo promenio sijalicu.
“Anna, gde je moja košulja?”Pita je kao da mora biti spremna.
“Gde sam oduvek bila”, odgovara ona, razmišljajući u sebi, ” bilo bi lepo kada bih došla, pitala, dobila.”
Dok Anna vuče kante, Vitov ujak, komšija, prikrada se ogradi koja dolazi “na minut” i ostaje tri sata.
– Annushka, dušo, imaš oko četrdeset pet karanfila? Staklenik treba popraviti.
“Da, Victor Semenich”, uzdahne, shvatajući da će ponovo odustati od svega i otrčati da traži alate.
“Možete li pozajmiti čekić?”Klešta? Imate li odvijač?
Posle pola sata, Vitia odlazi sa celim setom i obećanjem da će sve vratiti do večeri. Anna snorts-pre tri godine pozajmila je lopatu od nje, ali sada je vidi samo izdaleka, iza ograde.
Katja posmatra ovaj nastup i odmahuje glavom.:
– Možemo li zaista izračunati koliko trošite na sve ove rođake?
Uveče Ana sedi za stolom sa beležnicom i olovkom. Broji. Ispostavilo se: 60 konzervi krastavaca, 30 konzervi džema, 30 limenki kompota i mnogi drugi preparati. Novac nestaje kao voda, vreme nestaje bez traga. A zahvalnosti su retke.
Seća se kako je svekrva primetila prošle godine:
– Paradajz je svetliji.
A Svetlka je žena na drugom kraju sela, čiji plodovi podsećaju na plastične igračke, ali koga briga?
Anna nije žrtva-odlučila je da bude takva domaćica. Zadovoljna je kad joj se pripreme pohvale, kažu: “vaši krastavci su najukusniji.”Ali s vremenom shvata da to nije divljenje, već navika. Svi su se odavno opustili, uvereni da će Ana sve učiniti sama. I niko ne žuri da vam se zahvali.
Ponekad želi da napusti sve. Preselite se u grad, u stan koji nema krevete, sanduke, rođake koji stižu sa praznim torbama i odlaze sa punim. Ali onda zamišljaju kako će svi početi da ogovaraju: “poludeo je, napustio kuću.”Lakše je ostati dobar nego postati loš, čak i na štetu stotina upakovanih kutija.
Sledećeg dana stižu svi rođaci. Na stolu su lonci, tegle i bazeni. Anna izlazi sa komadom papira.
– Dragi rođaci, evo moje procene. Sve ovde: cena krastavaca, šećera, sirćeta, poklopaca, vode, gasa, struje i mog vremena. Sada ćete platiti moje krastavce. Predlažem da podelite troškove i radite na isti način.
Tetka Galija skače pravo gore:
“Ima li novca za sve sada?”
– Mi smo porodica!
“Nisam moja?”Anna gleda tetku Gali tako da joj kašika ispadne iz ruku.
Svekrva ćuti, ali lice govori sve.
– Ana, šta to radiš? Jesam li to već radio? “Šta je to?”ona pita.
– To je upravo ono što sam uvek radio. A sada-zajedno.
Katia se nasmeši kao da je njena majka upravo pobedila na Olimpijskim igrama.
– Mama, odlično ti ide.
Ali to nije tako jednostavno. Nekoliko dana kasnije, tetka Lюba zove.:
– Anna, ostavi teglu krastavaca, gosti dolaze.
“Sada je samo na prijemu”, smeje se Anna, ali iznutra se ponovo brine: “šta ako se uvredi?»
Uveče Ana sedi sa Igorom uz šolju čaja i oprezno pita:
– A ako se svi uvrede i prestanu da komuniciraju?
“Šta ako?Slegne ramenima. – Imaćete više vremena za sebe.
“A ako mi nedostaju?”
“Tada odlučuje sam. Samo nemojte uzdahnuti kasnije.
Anna razmišlja o tome. Zaista voli da je cene i pitaju. Ali više mu se ne sviđa ono što se smatra prikladnim, kao da sve što radi mora biti.
Seća se majčine fraze iz detinjstva.:
– Ako želite da budete dobri, budite spremni za upotrebu.
Tada nije verovao. Sada razume o čemu je mama pričala.
U avgustu je Larisa, Igorova rođaka, došla sa celom porodicom: njenim mužem, troje dece. Od vrata:
– Ana, imaš li džem? Deca jedu samo tvoje!
– Džem je tu-Anna mirno odgovara-ali za teglu-pomaže u kuhinji.
Larisa se smeje-misli da je to šala. Ali Anna je ozbiljna. Ona rasteže svoju pregaču:
– Evo ti karlica, evo bobica, šećera, kašike. Počnite da kuvate.
Larisa se mršti od nezadovoljstva,ali počinje. Deca se žale, muž ide “u baštu da gleda”, iako čak ni ne uzima lopatu.
Larisa odlazi uveče. Ponesite sa sobom teglu njegovog džema.
Sledećeg dana dolazi do neprijatnog incidenta. Moja svekrva dolazi sa svojom prijateljicom, istom svetlom crvenom koja izgleda kao plastika,ali to nikome ne smeta.
Anna je upravo izašla iz tuša kad je čula glasove u kuhinji.
“Da, njena slatkoća je ukusna”, kaže Svetlka, ” samo slatka mučnina.
“Uvek joj kažem “manje šećera”, “svekrva joj podiže raspoloženje”, ali ona odbija svoju stvar.
– A prošle godine krastavci uopšte nisu imali pukotine-nastavlja Svetlka.
“To je zato što ih probavljaju”, uzdiše svekrva. “Kažem, tri minuta je dovoljno i ona…
A onda Anna ulazi u sobu sa osmehom koji je zamalo naterao šolju svekrve da padne.
– Zdravo, dragi! Samo sam hteo da vas zamolim da mi pokažete kako da se pravilno pripremim. Pošto ne mogu ništa da uradim.
Svetlo se guši od čaja, a svekrva se iznenada seća da hitno treba da bude kod kuće.
Uveče pita Katja:
“Mama, nisi umorna?”
“Umoran sam.”Ali sada znam ko je prijatelj i ko ga samo koristi.
U septembru se rođaci okupljaju na porodičnoj večeri. Anna donosi sebi teglu krastavaca.
– Ana, gde su naši krastavci? Pita Tetka Galija.
– Vaši krastavci su kod kuće. Uradi sam.
Rođaci su šokirani. Neko više ne zove. U porodičnom razgovoru pišu: “Anna je postala drugačija, povučena, čak i pohlepna
Anna čita i razmišlja:
Ali to me je učinilo boljim.
Katia gleda majku s poštovanjem:
– Mama, ne bojiš se da ćeš biti sama?
“Bojim se.”Ali još se više bojim da se ne izgubim.
Kasno uveče Igor ponovo započinje razgovor:
– Pa, napaljen si. Razmislite o nekim bankama…
– Nema banaka, Igor. Radi se o nečem drugom-poštovanju.
– Ali Poštovani ste. Navikli smo da ste u blizini.
– Tačno-navikli su. I umoran sam.
Muž je ogrebao glavu, razmislio o tome i iznenada pitao:
Sećaš se kako smo se upoznali?
Anna se nasmešila. Naravno, seća se. U to vreme je radila u biblioteci, a on je došao da uzme knjigu o renoviranju. Otišla je sa svojim telefonskim brojem.
– Tada si rekao da nikada nećeš biti domaćica. Želeo sam da pišem i putujem.
“Snovi…”uzdahnula je.
Zašto sanjati? Možda je vreme za početak?
Ana ga je iznenađeno gledala. Prvi put posle mnogo godina govorio je o njenim željama, a ne o svojim.
Od tada se mnogo toga promenilo. Anna je počela da živi na novi način: čitala je, hodala i igrala se bojama. Rođaci su počeli da zvuče ređe, ali sada su u poslu, i to ne samo tako.
Jednog dana moja svekrva zove:
– Ana, hajde da zajedno razvaljamo paradajz? Pomoći ću ti.
Anna je iznenađena, ali klimne glavom.
– Pokušajmo zajedno.
Počinju da pripremaju praznine. Prvi put svekrva kaže:
– Hvala, Ana. Nisam mislio da će biti tako teško.
Anna se smeška.
“SAD razumeš?”
– Razumem.
Kasno uveče, Katja primećuje:
– Mama, kao da si postala drugačija.
“Jednostavno više ne želim da budem rob.”
“Ali nisi se naljutio.”
“Na kraju sam prestao da se pretvaram.”To sam sada.
Nekoliko nedelja kasnije, tetka Luba zove.:
– Ana, još uvek imaš tikvice?
– Ostali su. Tek sada po pravilima: daješ mi paradajz, dajem ti tikvice.
– Slažem se! – Tetka se smeje. – Vidim da se ponašaš na novi način.
Anna oseća da se nešto zaista menja. On više nije žrtva, mučenik ili šef. Samo žena koja poštuje sebe i svoje snage.
Uveče sedi na klupi pored sveske. Više ne sadrži liste hrane ili recepte. Postoje priče o životu, o sebi, o ljudima. Katja joj je pomogla da stvori blog, a sada Anna ima nekoliko desetina čitalaca. Mala, ali živa publika.
Porodica je navikla na novi poredak. Neko se uvredio i prestao da dolazi, neko je pronašao način da pomogne. Moja svekrva sada zove i pita:
– Ana, šta da donesem?
Ali ne:
– Ana, uradi to.
Tetka Luba još uvek gleda kroz ogradu, samo sada ne golim rukama, već kutijom paradajza.:
– Ana, probaj kako je izašla.
Igor je naučio da sam pronađe košulje. Ponekad čak počne da kuva, čak i ako je to posle bitke u kuhinji, ali Anna se ne zaklinje. Glavna stvar je da se trude.
Katja sedi pored njega.
“Mama, jesi li srećna?”
Anna razmišlja o tome. Nekada je lagala ili odgovarala nesigurno. Sada govorite jasno:
-Sreća je kada sami odlučujete šta da radite. Pokrenite stotinu kutija ili ne jednu.
“Srećan, onda?”
– Pa da.
Telefon zvoni. Igor na ekranu.
“Anna, gde je Moja plava košulja?”
Smeje se.
– U ormaru je druga polica sa leve strane.
I on veruje:
“Neke stvari se ne menjaju. I oni su ti koji svoj život čine svojim.”
