Prošlog meseca sam bila šokirana vešću – moj sin Stasik ima devojku. I čemu mu to treba? Ja sve radim za njega: kuvam, čistim, perem, budim ga za posao, ustajem rano… Pa on je još dete! Stasikovo ponašanje se naglo promenilo. Počeo je da izlazi iz kuće, nestajao je celu večer ili se zatvarao u svoju sobu. Brinula sam. Sumnjala sam da ima problema. Možda je upao u loše društvo ili se zamrsio u neki konflikt? Uostalom, danas na ulicama ima toliko zla…
Postavljala sam mu pitanja, ali je on govorio:
– Ne brini, mama. Nema razloga za brigu, sve je kao i obično.
– Sine, zar ne razumeš da kad je tata otišao, sada imam samo tebe? Osećam bol i samoću. Nemam s kim da sedim večerima. Tako si se udaljio od mene poslednjih dana… – već sam osećala kako mi oči postaju vlažne. Nema više, ne mogu!
– Mama, igram fudbal s prijateljima. Dobro, potrudiću se da te ne zapostavljam toliko – rekao je.
Nije da sam bila protiv fudbala, ali nisam mogla da oteram osećaj da Stasik nešto skriva od mene.
„Verovatno ima devojku. On je simpatičan, nije glup, već ima bradu, izgleda ozbiljno, tako da nije ni čudo“, rekla je Olena, naša komšinica, kad sam joj ispričala o svojim brigama. Okrenula sam prst oko slepoočnice. Stasik i devojka? Ha, smislila si to! Čemu mu ona? Pa ja kuvam, čistim, perem… Uostalom, sva ta muška i ženska pitanja nisu ni tako važna. I nije on još za to! Ima još vremena za to! Ali Lenka je posadila seme zabrinutosti… Počela sam da se kajem što sam joj to uopšte rekla!
Od tada sam još pažljivije posmatrala Stasikovo ponašanje. Ponekad, ako bih se dobro osećala, pravila sam se da šetam po gradu, a zapravo bih sedala na klupu ispred neke zgrade ili prodavnice i posmatrala kuda i sa kim ide moj sin, dok ne bi nestao iz mog vidokruga. Onda bih ustala i otišla dalje. I zaista! Nešto nije bilo u redu! Počeo je više da vodi računa o sebi. Išao je na treninge. A kasno! Trenirati od 6 do 10 uveče? To je prilično dugo. A vikendom je često dolazio nakon ponoći, objašnjavajući da je dugo sedeo kod prijatelja, bio je na rođendanu, itd.
D. – Razumem, sine… ali ja se tresem od straha. Mogao si me upozoriti! – plakala sam. Videla sam da je Stasiku bilo neprijatno. I to je dobro! Ovako da se ponaša prema jadnoj majci… Od tada sam postala pametnija. Čim je izlazio, ja sam zvala. Nije da se žalim, ali tada sam zaista imala nervozne bolove… Grudi su mi se kidale, strašno je bilo. Na kraju, jednom je Stasik rekao:
– Mama, kod tebe je uvek sve u redu. Nemoj se ponašati kao žrtva! Lezi, uskoro ću se vratiti. Imam 22 godine, odrasla sam osoba, mogu da idem i provodim vreme bez mame!
Te reči su me povredile. Posle tog poziva nisam razgovarala sa njim dva dana. Na kraju, posle skoro godinu dana borbe i laži, Stasik mi je rekao istinu. Pomislila sam da sam pogrešila.
– Mama, izlazim sa devojkom. Zove se Katja. Ne želim više da ti lažem i da te izveštavam svaku minutu. Mama, treba da razumeš jednu stvar – rekao je. – Volim te, zahvalan sam ti za sve i ti ćeš uvek biti najvažnija žena u mom životu. Ali upoznao sam Katju i želim da izgradim vezu s njom. Da izlazimo, šetamo, večeramo, i na kraju možda i živimo zajedno…
– Šta pričaš?! – nisam mogla više da ga slušam. – Zašto ti treba Katja? Zašto da živiš s njom? Je li ti loše sa mnom? – pitala sam, brišući suze.
– Mama, stani… – rekao je. – Ne možeš me stalno držati na uzici. Postao sam odrasla osoba i imam pravo na svoj život!
Nisam razumela šta mu se desilo. Šta se to dešava s tom decom? Šta sam pogrešno uradila da se oni tako ponašaju prema meni? Tada sam se posvađala sa Stasikom. Otišao je, ali se vratio uveče. Bila sam sigurna da želi da se izvine i kaže mi da je ta Katja glupa. Ali bila sam u pravu. Sedeo je pored mene i prvo mi je ponovo rekao kako me voli i da mi treba, a zatim je ponovo pevao drugu pesmu:
– Znam da ti je starija sestra naneli bol, ali tada je imala pravo. Ti pokušavaš da kontrolišeš svakog, postavljaš svoje uslove, izoluješ nas od sveta. Tata nije imao prijatelje, nikada nije izlazio iz kuće. Zapravo, nemamo nikakve kontakte s rodbinom…
Htjela sam da ga prekinem, ali je nastavio:
– Više nisam mamina dečak kome treba brisati nos nakon svakog kijanja.
Radim, imam 23 godine i već godinu dana izlazim sa divnom devojkom, koju ti unapred ne voliš i kojoj nećeš dati ni najmanju šansu, iako je nikada nisi videla. Mama, nemoj me naterati da biram – ti ili ona – jer to nije normalno!
– Pa, ti je ne bi izabrao! – uzviknula sam.
– Nije stvar u tome koga bih izabrao. Stvar je u tome što Katja nikada ne bi postavila takav izbor pred mene. To je nehumano, ludo, mama. Volim vas oboje, svaku na svoj način. Dozvoli mi da budem srećan! I dozvoli sebi da podeliš ovu radost sa mnom.
Ćutala sam, suze su mi tekle niz lice.
– … Oh, kako mi je loše. Otvori brže prozor!
– Mama, dosta! Molim te! Zao mi je, ali jednom ćeš zaista zatrebati pomoć, a onda neću ti verovati!
Kakvu pomoć?
Da li da se pretvaram? Zaista mi je loše! Stasik mi je rekao da razmislim i javio da će se vratiti sutra ujutro. Sutra ujutro? Otišao je celo veče negde? Poludeću od brige! I ko će mu praviti sendviče? Ko će ga nežno probuditi? Ova… Katja. Šta da radim? Da li je on šala? Nikako nisam želela da ikoga izolujem. I nisam ni razmišljala da postavim svoje kanone. Šta je to što mu smeta? Sigurno mu je devojka napunila glavu! Uradiću pametno: pozvaću je na večeru. Videću je uživo, razgovaraćemo, naučiću je napamet. Nema druge opcije. Ne mogu sebi da dozvolim da izgubim poslednju blisku osobu koju imam.
