— Ana Sergejevna, dokumenti su spremni. Ko će vas otpratiti kući? — medicinska sestra pažljivo je pogledala krhku ženu, čije je bledo lice uokvirivala senka ispod očiju.
— Ja… sama ću se snaći, — odgovorila je Ana, pokušavajući da njen glas zvuči samouvereno.
Medicinska radnica zabrinuto je preletela pogledom njenu figuru. Nedelju dana nakon teškog porođaja, a pored nje — praznina. Muž se nije pojavio nijednom. Samo kratak poziv: „Ne troši vreme na mene.“
Ana je pažljivo uzela Lizu u ruke, smestivši je u savijen lakat. Drugog mališana — Mitu — pomogla je sestra. Dva mala zamotuljka, dva nova ljudska bića za koja je sada ona bila potpuno odgovorna. Torbu je stavila preko ramena, a kesu s pelenama stegla u desnom laktu.
Sigurni ste da ćete sve moći da ponesete? — sestra je još uvek oklevala. — Možda da pozovemo auto?
— Nije potrebno, do autobuske stanice nije daleko.
Nije daleko. Samo kilometar po februarskom snežnom putu, sa dva novorođenčeta i šavovima koji su boleli pri svakom koraku. Ali nije imala kome da se obrati za pomoć. A novca za taksi jedva da je bilo dovoljno za mleko i hleb do kraja meseca.
Koraci su joj bili mali, oprezni. Vetar joj je bacao u lice oštre pahulje, kesa je vukla ruku nadole, leđa su bolela. Ali kroz tanke omotače osećala je toplotu svoje dece. To je grejalo bolje od svake odeće.
Na stanici je morala da čeka. Prolaznici su žurili pored nje, skrivajući se od vetra. Niko nije ponudio pomoć, samo su je radoznalo posmatrali — mlada žena, sama, sa dvoje odojčadi. Kada je autobus stigao, starija putnica joj je pomogla da uđe i ustupila joj mesto.
— Idete mužu? — pitala je žena.
— Da, — slagala je Ana, spuštajući pogled.
U dubini duše se nadala da se Ivan samo uplašio. Da će, kada vidi svoju decu, shvatiti svoju grešku. Prihvatiće ih, zavoleće. Govorili su o tome, pravili planove. Pre dve godine, kada ju je zaprosio, sam je pričao o deci: „Hoću sina i ćerku, kopije tebe.“ Sudbina je bila velikodušna — dala je oboje odjednom.
Kuća ju je dočekala sablasnom tišinom i ustajalim vazduhom. Neopran sudoper, pikavci u tegli na stolu, prazne flaše. Pažljivo je smestila bebe na kauč, ispod njih stavila čisti peškir. Otvorila je prozor, pustila svež vazduh, zgrčila se od bola u donjem stomaku. — Vanja? — pozvala je. — Došli smo.
Iz spavaće sobe čuo se šum. Ivan je izašao, privlačeći kućni ogrtač. Njegov pogled preleteo je preko dece, torbi, Ane — ravnodušan, hladan. Kao da su ispred njega stajali stranci.
— Bukači, — dobacio je, klimnuvši glavom prema spavajućim blizancima. — Verovatno su celu noć vrištali?
— Dobri su, — napravila je korak napred, tražeći i najmanju trunku topline. — Skoro i ne plaču. Mita samo kad je gladan, a Liza uvek tiha. Pogledaj ih, prelepi su…
Ivan se odmakao. U njegovim očima bljesnulo je nešto nalik gađenju ili strahu.
— Znaš, razmišljao sam… — počeo je, trljajući vrat. — Ovo nije za mene.
— Šta? — Ana je zastala, ne razumevajući.
— Deca, pelene, konstantna buka. Nisam spreman.
Ana ga je gledala zapanjeno. Kako neko može da ne bude spreman za sopstvenu decu? Devet meseci. Devet dugih meseci je znao da će doći.
— Ali ti si rekao da želiš…
— Rekao sam, pa sam se predomislio, — slegao je ramenima, kao da govori o novom telefonu. — Još sam mlad. Hoću da živim svoj život, a ne da se mučim s pelenama.
Prošao je pored nje, izvukao sportsku torbu iz ormana i počeo da baca stvari — majice, farmerke, bez reda.
— Ti… odlaziš? — njen glas je bio dalek, tuđi.
— Odlazim, — klimnuo je, ni ne pogledavši je. — Biću kod Sreće, pa ću posle da rešim stan.
— A mi?
Ivan je zakopčao torbu, konačno je pogledao — s nervozom, kao da postavlja glupo pitanje na važnom sastanku.
— Vi ostajete ovde. Kuća je na tebe, tvojoj majci ne idem. Alimente neću plaćati — ti si odlučila da rađaš, ti i rešavaj.
Prišao je kauču gde su deca spavala. Mita je otvorio oči — iste tamne kao očeve. Nije plakao, samo je gledao čoveka koji mu je dao život, a sad ga se odricao.
— Meni oni ne trebaju, — promrmljao je Ivan, okrećući se. — Odričem se te uloge.
Pljunuo je pravo na pod, pored kauča. Zgrabio torbu, jaknu i izašao, zalupivši vratima. Prozori su zadrhtali, a Liza je tiho zaplakala, kao da je shvatila šta se dogodilo.
Ana je polako sela na pod. U grudima kao da se otvorila bezdan u koji su upadale sve emocije osim parališućeg straha. Ostala je sama. Sa dvoje dece, u kući na drva, sa minimalnim porodiljskim primanjima.
Liza je plakala sve jače. Mita joj se pridružio — dva glasa, spojena u jedan očajnički krik. Kao da se probudila iz košmara, Ana je dopuzala do kauča, uzela ih oboje i pritisla na grudi. Njihova mala tela, njihova bespomoćna blizina postala je jedina stvarnost.
— Tiho, moji mili, — šapnula je, ljuljajući ih. — Mi ćemo uspeti. Nikada vas neću ostaviti.
Napolju je vetar kovitlao sneg, sunce je zalazilo. Prva noć od mnogih koju će preživeti njih troje. Bez njega. Bez onoga ko je trebao da nosi taj teret s njom. Kada su kazaljke pokazale tri ujutru, Mita je konačno zaspao. Liza je zadremala ranije, sita i ušuškana. Ana ih je stavila u improvizovanu kolevku — veliki kartonski sanduk od mikrotalasne, postavljen vunenim ćebetom. Peć je gotovo ugasla, trebalo je dodati drva, ali više nije imala snage da ustane.
— Preživećemo, — šapnula je u mrak, kao da izgovara čini. — Sigurno ćemo preživeti.
Ta rečenica postala je njena mantra za naredne godine.
— Bako Klava, Mita neće da jede kašu! — petogodišnja Liza uletela je u dvorište, kikice su joj poskakivale dok je trčala. — Kaže da je gorka!
— Ma nije gorka, — starica je popravila maramu i obrisala ruke o kecelju. — To je heljdina kaša, dete, takva i treba da bude. Gde ti je brat?
— U šupi sedi, ljut je, — reče Liza, klimnuvši glavom.
Klavdija Petrovna uzdahnu. Ana je otišla na noćnu smenu na farmu — menjala bolesnu mlekaricu. Deca su ostala kod komšinice koja im je za tri godine postala druga majka. Isprva ju je selo osuđivalo: nije znala da zadrži muža, obrukala porodicu. Kasnije su je prihvatili — vredna, nikad se ne žali, decu podiže čisto i pošteno.
— Hajde da popričamo s našim tvrdoglavcem, — predložila je Klavdija Petrovna, uzevši Lizu za ruku.
Mita je sedeo na prevrnutom kofu, zamišljeno čeprkajući zemlju štapom. Mršav, ošišan gotovo do glave — posle slučaja sa vašima u vrtiću, Ana je sve dečake tako šišala. Lizi su ostale kikice — tri dana je plakala kad je mama pokušala da ih skrati.
— Zašto si, mladi čoveče, ostavio sestru samu da doručkuje? — upitala je starica, sedajući pored na panj.
— Ta kaša je odvratna, — promrmljao je dečak. — Gorka je.
— A znaš li ti šta tvoja mama želi? — Klavdija Petrovna nežno mu je prešla rukom preko kratke kose. — Da budete zdravi. Ona na farmi priča s kravama, muze ih, zarađuje da biste vi imali šta da jedete. A ti okrećeš nos.
Dečak ju je pogledao, uzdahnuo i ustao.
— U redu, pojesti ću. Ali može li s hlebom?
— Naravno, s hlebom, puterom i slatkim čajem, — složila se Klavdija Petrovna.
Kasno uveče, Ana se vratila — umorna, s crvenim očima od nespavanja, ali s osmehom. U platnenoj torbi — kantica mleka, vekna hleba, kesica karamela.
— Mama! — deca su potrčala ka njoj i obgrlila je.
— Moji voljeni, — sela je, čvrsto ih zagrlila. — Kako je bilo bez mene?
Liza nije prestajala da priča: o mački koja je okotila mačiće, o
novoj haljini koju je baka Klava sašila od svoje stare, o tome kako Mita nije hteo da jede kašu, ali je ipak pojeo.
— A uskoro će biti praznik u vrtiću, — završila je uzbuđeno. — Za mame i tate.
Ana je zastala, gledajući ćerku. Devojčica ju je gledala nevino, ne shvatajući kakvu bol je upravo izazvala.
— Trebalo bi da pozovemo tatu, — dodao je Mita. — Kao svi.
Ana je polako izdahnula, osećajući kako joj se grlo steže. Došao je trenutak kog se bojala. Deca su porasla i počela da postavljaju pitanja.
— Vi nemate tatu, — rekla je tiho.
— Zašto? — Liza se iznenadila, nagnuvši glavu. — Svi imaju: i Saška Petrova, i Marinka, čak i Koljka hromi što bije sve. Zašto mi nemamo?
— Vaš tata… — Ana je govorila tiho, ali odlučno. — Otišao je kada ste se rodili. Nije želeo da bude deo našeg života.
— Znači, ne voli nas? — Mitine oči su se napunile suzama.
— Ne znam, dušo, — nežno mu je prešla dlanom preko kratko ošišane glave. — Ali ja vas volim. Za sve. Za svakog.
Te noći deca prvi put nisu plakala od gladi ili bola, već zbog spoznaje da nešto važno nedostaje u njihovom životu. Ana se smestila između njih, grleći oboje, i počela da im priča bajke — ne o prinčevima i kraljevstvima, već o malim šumskim stvorenjima koja su bila srećna i bez oca, jer su imala brižnu mamu-zecicu.
— Kako to mislite „odbijeni“? — Anin glas je drhtao od ogorčenosti, ruke stisnute u pesnice do belila.
Ala Viktorovna, puna žena sa jarko crvenom kosom, nervozno je listala dokumenta.
— Ana Sergejevna, razumete, mesta u letnjem kampu su ograničena. Prioritet imaju oni kojima je najpotrebnije.
— Pa mi smo baš takvi! Sama ih odgajam!
— Formalno, radite na dva posla. Vaš prihod je iznad minimalnog egzistencijalnog nivoa.
— Šta treba da radim? — uzviknula je Ana. — Da prestanem da radim? Od jedne plate ne mogu da izdržavam troje!
Upraviteljka je uzdahnula, skinula naočare.
— Ana, saosećam s vama. Zaista. Ali odluku donosi komisija, ne ja lično. Ima porodica u još težoj situaciji. Sa više dece, sa invalidima…
— Nama je otac ostavio decu. Ni dinar alimentacije. Radim kao konj da bi makar jeli! — Ana je osetila kako joj se knedla podiže u grlu.
Ala Viktorovna je zaćutala, pa prišla ormanu i izvukla fasciklu.
— Ima i druga opcija, — tiho je rekla. — Karte za decu iz nepotpunih porodica, gde jedan roditelj može da radi u kampu. Baš nam trebaju pomoćnici u kuhinji.
— Pristajem, — brzo je rekla Ana. — Na bilo koji posao.
— Formalno je to odmor sa decom, ali zapravo — rad. Biće teško.
— Izaći ću na kraj. Uzeću odmor baš tih dana.
Tako su Mita i Liza prvi put videli more — zahvaljujući socijalnoj karti, dok im je majka prala sudove i čistila povrće u pionirskom kampu „Lastavica“. Vredelo je — vratili su se ojačani, preplanuli. Mita je porastao pet centimetara, Liza je naučila da pliva. Najvažnije — više nisu postavljali pitanja o ocu.
— Sidorove, nemaš mozga? — Liza je stala između šestaka i svog brata, raširivši noge. — Dotakneš ga još jednom — dobićeš po nosu!
Sidorov, visoki dečko crvenog lica, iskezio se.
— Šta je, Mito, kriješ se iza sestre? Mamin sinčić!
— Pusti ga, — Liza je stisnula pesnice.
Mita je ćutao, gledao u zemlju. Na licu mu se širio modar podliv, usna krvava. Sa deset godina još uvek je bio najmanji u razredu — mršav, nervozan, uvek sa knjigom.
— Bez oca, — Sidorov je pljunuo. — I takvi ste — ni tate, ni pameti.
Lizina ruka poletela je sama — udarila ga po obrazu tako jako da je uzmakao. Trenutak je zbunjeno treptao, pa pokušao da uzvrati, ali nije stigao — Mita je skočio kao torpedo i udario ga u stomak. Sidorov je jeknuo, savio se. Blizanci su bez reči potrčali.
Zaustavili su se tek kod stare pumpe, zadihani, crvenih obraza.
— Zašto si skočio? — pitala ga je Liza.
— Hteo sam da te zaštitim, — promrmljao je Mita, brišući krv sa obraza. — Zbog mene je sve.
— Budalo, — frknula je Liza, izvadila maramicu i pokvasila je vodom sa pumpe. — Evo, stavi na usnu.
Sedeli su ćuteći na rđavoj cevi. Veče se spuštalo, krave su se vraćale s paše.
— Mama će se naljutiti, — progovorio je Mita. — Održaće nam lekciju.
— Neće, — odmahnula je Liza. — Ona uvek sve razume.
Ana ih je zaista dočekala mirno. Očistila sinu ranu, stavila hladan oblog. Saslušala Lizinu zbrkanu priču. A zatim rekla: — Ponosna sam na vas. Branili ste jedno drugo.
— Ali ne sme da se bije, — nesigurno reče Mita.
— Da, ne sme, — složila se Ana. — Ali ne sme ni da se dozvoli da ti neko povredi voljene.
Zagrlila ih je — ne više malu decu, već tinejdžere na pragu novog života. Njena nada, njen smisao, njeno srce podeljeno na dvoje.
— Mama, da li je tata stvarno bio loš čovek? — iznenada je upitao Mita.
Ana je zadrhtala. Odavno nisu govorili o njemu. Njegova slika bleđela je, postajala senka u ćošku sećanja.
— Ne, — polako je rekla. — Nije bio loš. Samo slab. Uplašen odgovornosti.
— Gde je sada? — Liza je podigla pogled ka njoj.
— Ne znam, draga. Negde u gradu, možda. Možda ima novu porodicu.
— Mi mu ne trebamo? — Mita je čupkao rub majice.
— Ali mi trebamo jedni drugima, — rekla je odlučno Ana. — To je dovoljno.
Te noći nije spavala. Deca su rasla, pitanja su postajala sve teža. Znala je: doći će dan kad će morati da saznaju celu istinu — bez ukrasa, bez ublažavanja. Kako ih je otac odbacio istog dana kad su rođeni. Kako je pljunuo pored njihovih krevetaca. Kako je otišao, ne osvrnuvši se.
Ali sada su imali samo deset godina. Njihov svet se još mogao zaštititi.
