Anastasija se penjala stepenicama, korak po korak, kao da je svaka od njih bila kamen, koji je pritiskao grudi. Sanjala sam samo da budem kod kuće, zatvorim se u kupatilu i rastvorim u vodi da bar malo zaboravim ovaj užasan dan. Ali kada je konačno posegnula za ključem, kao da je osetila kako se zemlja pod nogama iznenada ljulja.
I vrata su se otvorila. Ono što je videla nateralo ju je da se smrzne. U hodniku su stajali stranci, a u dnevnoj sobi su se čuli glasovi, smeh i nerazumljivi razgovori. Anastasija se na trenutak čak smrznula, trepnula-ne verujući svojim očima. “Šta se dešava, dođavola?»
– Oh, Nastia, jesi li već kod kuće? – Dmitrijev glas je bio nekako previše budan. – A mi smo ovde… gostovali.
Anastasija je zakoračila u dnevnu sobu kao da ulazi u tuđu stvarnost. Nije bilo tako, ne kako bi trebalo da bude. I tamo su se stranci gužvali, gledali njene stvari, na fotografiji. Tatьяna Pavlovna je nešto rekla čoveku koji je po izgledu čak mogao biti nekoliko godina mlađi od njenog sina.
Šta se ovde dešava? – Nastijev glas je izdajnički drhtao. – Ko su svi ti ljudi?
Dimitri je očigledno odlučio da će je zagrliti za ramena, smiriti je. Ali Nastja se odvojila kao od tuđeg. Ne ovaj put.
Ne brini, rekao je, kao da se ništa nije dogodilo. – Samo pokazati stan potencijalnim kupcima. U redu je.
U tom trenutku Anastasija je osetila kako zemlja pod nogama jednostavno odlazi. “Kupcima? Kojim kupcima?”misao ju je raznijela kao grmljavinu usred vedrog neba.
– Dima, jesi li lud? – njen glas je bio gotovo šapat, ali u njemu je već zazvonio alarm. – To je moj stan! Nismo je prodali!
Tatьяna Pavlovna je odmah skočila, skoro skočila, kao da je tražila povod za intervenciju.
– Nastenka, dušo, smiri se – glas joj je bio sladak kao med, ali prožet hladnoćom. – Odlučili smo sa dimom s razlogom. Ovde smo skučeni sa njim. Pa sam pomislio…
– Mislio si? – Nastia je osetila kako ključa unutra. Nisam hteo da pitam?
Dmitrij je pokušao da stavi ruku na njeno rame.
– Nastia, mi samo razgovaramo o opcijama. Ništa nije rešeno, zaista.
Ali Nastia više nije mogla da sluša. Stranci su se šnušali po njenom stanu, dodirnuli stvari koje su njeni roditelji ostavili ovde, a koje više nisu. Sve što joj je bilo drago – sada je postalo strano. Čak su i fotografiju sa tatom vrteli u rukama.
“Svi izlaze”, glas joj je bio poput oštrice noža — tih, ali rezan.
– Šta? – Dimitri ju je pogledao, ne shvatajući.
– Rekla sam svima da izađu! – ponovila je već glasnije, osećajući kako anxioznost eskalira u bes. – Odmah!
Stranci su se pregazili, zbunjeno promrmljali nešto pod nosom i počeli žurno da napuštaju stan. Tatьяna Pavlovna je frknula, ne prikrivajući uznemirenost.
– PA, Tvoj lik, Nastia! Nisam mislila da si tako sebična.
Nastia se okrenula i pogledala svekrvu sa toliko hladnoće da je Tatiana Pavlovna stisnula usne.
– Tatjana Pavlovna, ostavi nas! – rekla je čvrsto, ni trunke ne sumnjajući u svoje reči. – Želim da razgovaram sa mužem. Privatno.
Kada su gosti konačno otišli, stan je bio ispunjen tišinom. Ali tišina je bila kao predznak oluje.
– Kakav je to cirkus, Dimitrije? – Nastia više nije pokušavala da sakrije frustraciju i bes. – Kakvi su stranci u mom stanu?!
Dmitrij je ćutao, a Anastasija je osetila kako se njen svet ruši.
Dmitrij je zastao, lice mu je pocrvenelo i počeo je da se opravdava. Ono što je rekao bilo je poput skupa fraza koje su mu verovatno nekada pomogle da se izvuče iz teških situacija.
– Nastia, shvati, hteo sam najbolje. Treba Nam više prostora, Rekla si sama…
– Da, rekla je! – Anastasija ga je prekinula, oči su mu blistale. – Možda bi nam jednog dana trebao veći stan. Ali ko je rekao da je potrebno prodati ovu? To nisu samo zidovi, Dima!
Uzdahnuo je dok je mahao.
“Ali to je samo stan”, rekao je, kao da je to najočiglednije na svetu. – Kupimo drugu, bolje. Sve će biti u redu.
Nastia je osetila kako se nešto teško kotrlja do grla. Suze, koje su već skoro isplivale, ostale su negde duboko u sebi, oklevajući da izađu napolje. To nije bio samo stan. To je bila njena kuća. Kuća njenih roditelja. A sada je trebalo da postane stranac?
– Dima, sećaš se kako smo ušli ovde? – glas joj je zvučao tiho, ali u njemu je bilo nekih prodornih bolova. – Kako smo se radovali što sada imamo svoj ugao?
Dimitri je tiho klimnuo glavom, ali nešto u njegovim očima nije jasno dalo do znanja da razume njena osećanja.
– Sećate se kako smo slikali zidove? Kako se raspravljalo o boji zavesa? – Nastia je pokušala da se uhvati. Kako je obeležena prva godišnjica?
“Naravno, sećam se”, odgovorio je sa nekom sumnjom. – Ali šta to menja?
Anastasija je uzdahnula i tiho rekla, gotovo šapatom:
– Dima, za mene ovaj stan nije samo zid. To je sećanje na moje roditelje. O tome kako sam odrastao. Ovde sam se osećala sigurno. Ne mogu je samo uzeti i prodati. Ovo nije stara sofa koju treba baciti na deponiju.
Dmitrij se namrštio, zakrivivši usne.
– Nastia, pa ti si odrasla osoba. Ne možete živeti u prošlosti. Moramo razmišljati o budućnosti, o deci…
– Možda želim da deca odrastu ovde? U stanu u kojem sam odrastao? – Anastasija više nije mogla sakriti gorčinu. Unutra se sve smanjilo. Nije se radilo samo o stanu. Radilo se o njenom detinjstvu, o tome kako je videla ovu kuću.
Dmitrij je razdraženo mahnuo rukom, a Nastja je shvatila da je njegovo strpljenje na kraju.
– Opet si za svoje. Nastia, ne možemo zauvek živeti u ovom malom stanu. Treba nam kuća. Pravi dom!
– A to, po vašem mišljenju, nije prava kuća? – Anastasija je rukom obavila sobu. – Zar ne vidiš gde smo bili srećni poslednjih pet godina?
Uzdahnuo je kao da želi da nastavi, ali u očima mu je bio samo umor. Već je izgubio kontakt sa onim što joj je bilo važno.
– Nastia, nemojmo dramatizovati. To je samo stan. Možemo kupiti drugu, bolju od ove.
– Da, samo ti si doneo odluku iza mojih leđa! – Anastasija se više nije mogla suzdržati. – Doveo je tuđe ljude ovde bez pitanja, bez konsultacija. Zar me ne smatrate delom toga, zar ne? Nisi ni primetio da je to za mene-ne samo četiri zida!
– Izvini, Nastia-Dima je pogledao sa izvinjenjem. – Hteo sam da priredim iznenađenje. Dobro je što postoji šansa za kupovinu kuće!
Anastasija je pogledala svog muža sa takvim nepoverenjem da se činilo da bi, ako bi joj sada ponudio nebesku tvrđavu, i ona sumnjala.
– Mislite li da je prodaja mog stana iznenađenje? – glas joj je bio suv kao jesenji list. Nije verovala svojim ušima.
Dimitri se posramio, toliko nije želeo da je uznemiri da nije ni primetio kako to izgleda spolja.
“Pa, možda se nisam sasvim dobro izrazio”, počeo je, kao i obično, pokušavajući da se nasmeje.
Anastasija je osetila kako se njen bes polako pretvara u oluju.
– Da li uopšte shvataš šta si danas uradio? rekla je, ne zadržavajući se. – Ili vas jednostavno nije briga?
Pokušao je da joj dodirne leđa, ali ona se povukla kao stranac. Možda je stranac postao i u njenoj kući.
– Nastenka, pa oprosti mi-glas mu je postajao mekan poput mačje mjauke. – Stvarno sam mislio da radim sve zbog nas. Mi smo porodica, treba nam više prostora…
Porodica? – Anastasija ga je prekinula, oči su joj blistale. – Porodica je kada se odluke donose zajedno. A ne kada muž iza leđa žene pokušava da proda njen stan!
Dmitrij je bio zbunjen, ne znajući šta da kaže. Nije imao pojma šta se dogodilo, šta je izgubio u njenim očima, što je i učinio. A Nastia je sve više shvatala da je umorna od toga da bude samo deo nameštaja. Onaj koji se može zanemariti za kupovinu novog.
Uzdahnula je, a glas joj je postao malo tiši, gotovo zgnječen tim bolom.
– Dima, odlazi. Moram biti sama.
– Šta? – Dmitrij nije verovao svojim ušima. – Gde da idem? Gde ćeš me poslati?
“Idi svojoj mami”, rekla je Nastia slegnuvši ramenima. – Tako dobro planiraš iza mojih leđa.
Dmitrij je pokušao da se suprotstavi, ali Anastasija nije obraćala nikakvu pažnju na njega. Bila je odlučnija nego ikad.
– Odlazi. Daj mi vremena da razmislim. A ni vama, usput, neće smetati.
Tiho je izašao. U stanu je ponovo vladala tišina, samo što je ta tišina sada bila drugačija. Nastja je pogledala svoje zidove, koji su sada postali stranci za muža. Setila se kako je sa roditeljima ovde slavila svaki rođendan, kako se pripremala za maturu, kako se oprostila od mame i tate, kako je započela svoj život sa Dmitrijem.
I sada želi sve to da proda. Za koji novac? Kako možete spakovati uspomene u kutije i premestiti ih u drugi ugao?
Anastasija je prišla zidu sa fotografijama. Evo je, mala, u tatinim rukama. Evo majke koja je uči da peče pitu u toj kuhinji. Evo ih sa Dimitrijem na dan venčanja… ali nešto nije u redu. Negde nedostaju one slike koje su bile najskuplje — one u kojima su njeni roditelji još uvek živi.
Srce joj se brže začepilo. Skočila je, pojurila do ormara u kojem su se čuvali porodični albumi. Otvorivši vrata, ona je uzdahnula: albumi su nestali.
Vrata su se naglo otvorila-to je bila Dima. Stajao je kriv, u rukama je nešto izmigoljio, ali očigledno nije znao šta da kaže.
Počeo je, ali ona ga je prekinula, čak i ne gledajući ga.
– Gde su slike? Gde su otišli albumi? – glas joj je zvučao poput udara čekića u metal.
Skrenuo je pogled, oklevajući da je pogleda u oči.
“Ja… mi…”, ustuknuo je. Mama je predložila da ih uklonimo. Da bi stan izgledao … neutralnije.
Lice joj je belo od besa.
– Ne samo da ste ovde doveli tuđe ljude bez mog znanja,već ste i lične stvari očistili? To je previše, Dima!
Nastja se odvojila od njega, pokušavajući da se drži u rukama. Njenu dušu je sve obuzela ta najhladnija, ljuta vatra.
Dmitrij je nastavio da se opravdava, ali ga nije slušala.
– Nastia, shvati, mama je mislila da će biti bolje. Još nismo ništa odlučili, ugovor nije potpisan. Ne brini, to je sve…
– A ja sam kao, Dima? – prekinula je. – I ja sam deo toga? Ja uopšte nisam ovde, zar ne? To je moj stan, jesi li shvatio?
U tom trenutku vrata su se otvorila, a u stan je ušla Tatьяna Pavlovna, svekrva. Očigledno je čekala trenutak da interveniše.
