Andrejev Telefon ležao je licem nadole na noćnom ormariću. Marina se, kao i obično, prvo probudila. Budilnik je vrištao prodorno, na vodu, kao da je iznerviran od jutra. Posegnula je da ga onemogući – i videla obaveštenje iste sekunde:
Vika. Propušteni poziv. 03:14″.
Ruka je stajala iznad ekrana. Grlo se osušilo.
– Andrush, ustani-izgovorila je sa zategnutom smirenošću, dodirnuvši muža preko ramena. – Telefon ti pukne.
Trznuo se, zgrabio telefon, tečno pogledao ekran. Marina ga je gledala kroz ogledalo ormara: lice je trepnulo. Panika. Brzi pogled na nju. Napor volje je osmeh.
– Da, to je… alarm na poslu. Vika je bila na dužnosti.
Vika. Marina je prijatelj sa instituta. Kuma njihovog sina. Bliska osoba. Previše blizu?
Marina je ćutala. Nije zakolutala scenama, nije se ispitivala. Znala je: kada osoba počne da laže — što je najvažnije, ne prekidajte.
U kuhinji je gledala kako espresso polako kaplje.
Telefon je vibrirao.
SMS od Viki:
“Zdravo! Kako je raspoloženje pre dana X? Cveće ću uzeti u 12, kako su se dogovorili.
Marina je otkucala odgovor gledajući u tačku:
“Hvala! A šta je sa alarmom noću?»
Tri minuta. Vika je štampala. Prala je. Ponovo sam kucala.
“Koji alarm?»
Kafa se prelila preko ivice.
Slučajnost? Ne može biti. Ne Vika. Ne Andrej.
Ali um, kao dobar računar, prikupljao je podatke:
Vika je juče zbunila detalje godišnjice, iako su o njima razgovarali desetine puta;
novi ruž za usne;
novi duhovi;
ista bluza kupljena “za muža” koju Vicki nikada nije imala.
Marina je gledala. Ćuti. I pisala u sećanju.
***
Godišnjica njene kompanije približavala se kao voz bez kočnica. Dvesta gostiju. Investitori iz Nemačke. Intervju. Banket.
Sve je bilo promišljeno-osim jednog:
video je montirao Andrej. Njen muž.
Obećao je, kao i uvek, “biće vau.”
I on je došao kući kasnije.
A telefon je ležao licem nadole. Uvek.
Vika je došla bez kucanja. Kao i uvek.
– Bele ruže će biti zamenjene kremastim, bele nisu bile dovoljne. U redu?
Marina je klimnula glavom. I gledala.
Na novu bluzu.
Za previše svetao ruž.
Na ženu koju je poznavala pola života i iznenada nije prepoznala.
– Inače, Andrev video već montira? pitala je Vika.
– Skoro.
– Imaš zlato. Ja bih takvog muža.
Marina se čak nasmešila. Mehanički.
– Vik, Možeš li da uđeš u banku? Povucite novac za napojnicu konobarima. Trideset hiljada. Pin znate.
– Naravno!
Čim su se vrata zatvorila, Marina je birala broj.
– Obezbeđenje banke? Želim da zaključam karticu. Sumnja na prevaru.
***
Detektiv nije bio isti kao u filmovima.
Bez šešira. Bez patosa.
Običan momak u farmerkama. Govorio je brzo, jasno. Kao IT momak.
– Dva dana. Pola plate sada.
– A ako nemate vremena?
– Uspeću. U subotu imam korporativ, nema vremena za povlačenje.
– Želim da znam sve.
– Siguran si? Ponekad je najbolje ne znati.
– Nisam od njih.
Uzeo je novac. Krckanje novih računa bilo je gotovo simbolično.
– Sutra uveče je prva porcija.
***
Iste večeri Marina je na Instagram Viki videla svež selfi. Potpis:
“Pripremam se za veliki dan.”
U pozadini je odraz.
Muška ruka na upravljaču.
Švajcarski sat koji je Marina poklonila Andreju za Novu godinu. Ograničena serija. Bilo ih je malo. Znala je.
Sledećeg dana upoznala je detektiva. Kafe na Vrtovoj.
Pokazao je tablet.
Hotel. Noćna sala.
Andrej i Vika. Zajedno. U 3: 21 ujutru.
Nasmejani.
Stavlja mu ruku na grudi. Ljubi je. Nežno. Kao kod kuće.
– Danas su ponovo u hotelu. Ista soba.
– Idem sama.
– Siguran si?
– Da.
Dao joj je kartu.
Broj 418.
***
Marina je hodala hodnikom poput leda. Telo je teško slušalo, prsti su se tresli.
Na vratima je stajala. Sekunda. Dva. Udahni. Izdahnite.
Otvorila sam.
Soba je mirisala na Vicki parfem. Taj novi miris.
Na krevetu je Vika. U haljini. Leži sa telefonom.
U blizini, pod Tušem — buka vode. Andrej.
Vika se okrenula. Lice je belo.
Marina…
Marina je polako zatvorila vrata za sobom.
– Ne ustaj. Nisam dugo.
Vika je ćutala.
– Reci mi samo jedno. Koliko?
Šest meseci”, šapnula je Vika.
– A sin? Sećate li se ko mu je kuma?
Žao mi je … …
– Mislila si da neću da primetim?
Andrev je izašao iz kupatila. Video sam Marinu-smrznuo se.
– Mariš … čekaj…
Nije čekala.
***
Kuća je bila tiha.
Kostja je spavao.
U kuhinji je sve bilo kao i uvek: šolje, šećer, aparat za kafu.
Samo u Marini je sve već bilo drugačije.
Nije vrištala. Nisam plakala.
Sela.
Popila sam vodu.
Izvadio sam svesku i olovku.
I napisao plan.
Video – outsourcing montažu.
Sutra je poseta advokatu.
Psiholog za Kosti.
Odvojeni stan-privremeno iznajmiti.
Godišnjica-provesti. Na zlo. Na nervima. Na snazi.
Sledećeg jutra Marina se probudila pre svih ostalih.
Na jastuku pored-Napomena Andreja:
“Samo smo se zaneli. Izvini. Daj šansu.”
Nasmešila se.
– Nisi me prevario. Oslobodio si se.
Godišnjica je prošla savršeno.
Svi su se nasmejali. Investitori su pohvalili.
Video je bio spreman. Bez Andreja. Bez Viki-Ja.
Marina je održala govor. Lepa, samouverena žena za koju su svi mislili da je “dobro”.
Nakon švedskog stola, izašla je napolje.
Na tremu je stajala Vika. Sa buketom.
Oprosti mi”, šapnula je. – Osećam se loše bez tebe. Ne zbog Andreja. Zbog tebe. Bili smo kao sestre…
“A ti si ubila sestru”, odgovorila je Marina. – U meni. Zauvek.
I otišla.
Drugo poglavlje – novi dah
Prošlo je još mesec dana.
Marina je radila non-stop-ne za karijeru, već za razmišljanje. Do večeri sam osećao drhtanje prstiju, kao da mišići protestuju zbog još jednog koraka. Jedva je odgovarala na pozive. Komunicirala je samo sa sinom i par proverenih kolega.
Ali jednom ju je nazvao nepoznati broj.
– Zdravo, Marina Alexandrovna? Moje ime je Anton. Ja sam režiser. Video sam vaš korporativ, isti, sa godišnjicom. Video je ostavio snažan utisak. Mogu li da te upoznam?
“Video nisam ja”, odgovorila je mašinski.
– Ali ideja, struktura je vaša. To je vidljivo. Potrebna Nam je osoba koja može da priča priče kroz sliku. Pokrećemo seriju kratkih dokumentarnih filmova. O stvarnim ljudima. Želimo vas u timu.
Marina je ćutala. Nešto u Antonovom glasu se zakačilo. Bio je … ne pritiskajući, ne ubeđujući, već kao da je samo ponudio vrata. Hoćeš da uđeš.
Pristala je na sastanak.
U kafiću, bez patosa.
Razgovarali su dva sata.
O životu, o vizuelnom jeziku, o montaži, o bolu.
“Znate”, rekao je, ” mislim da imate takav film u sebi… snimio bih film o vama.
Marina se nasmejala:
– Neka prvo skinem druge. A onda o meni. Kad konačno preživim.
Pismo Andreja
Nedelju dana kasnije stiglo je pismo. Papir.
Na koverti je poznati rukopis. Andrej.
Unutra nije izgovor. Ne molbe.
Samo … rastavite se.
Priznao je slabost, krivicu, strah. U tome što se osećala suvišno u njenom svetu. U tome kako se djetinjasto skrivao u viku, gdje je sve bilo “lakše”.
Na kraju-redovi:
“Uništio sam most. A sada sedim na olupini i gledam kako odlaziš na svoj način.
Ne izvinjavam se. Nadam se samo da nećete prestati da verujete u ljude.”
Marina je pismo pročitala tri puta.
Onda ga je spalila.
I raširi pepeo kroz vazduh iznad balkona.
Oproštaj ne zahteva prisustvo primaoca. Samo tišina unutra.
Vika
Nakon nekog vremena, Vika se ponovo pojavila.
Ovaj put-na poštu. E-mail.
Tema: “ne čekam odgovor.”
Text:
“Otišla sam. U Tbilisiju. Počela je ponovo.
Ponekad se sećam kako ste se smejali u XNUMX-u kada smo jeli sladoled u podzemnoj železnici.
Želim da nas vratim.
Znam-ne možeš.
Čuvaj se. Ako ikada bude moguće-napiši. Ali ako ne-hvala svejedno. Bila si moja najbolja osoba.”
Marina nije odgovorila. Ali je sačuvala pismo.
Ne zato što sam oprostila.
I zato što više nije mrzela.
Početak novog
Snimanje je počelo. Projekat se pokazao kao pravo otkriće.
Priče o starijim, uličnim umetnicima, samohranim majkama, tinejdžerima koji su preživeli zlostavljanje.
Jednog dana, nakon još jednog intervjua, starija glumica je rekla:
– Znate, imate oči osobe koja je ponovo počela da diše. Još nije duboko. Ali više se ne plaši udisanja.
Marina se nasmešila.
Setila se da se nekada plašila da se probudi sama.
I sada-volela sam jutarnju tišinu.
Bez laži.
Nema pitanja.
Bez razmišljanja od kojih želite da se okrenete.
Finale? Ne. Preokret
Na proleće je otišla na izložbu u Peter. Nakon panel diskusije, uhvatio ju je Anton, isti režiser.
– Mislio sam… možda je vreme da se snimiš o tebi?
– Misliš da će neko to želeti da gleda?
— Ako kažete ispravno-želeće.
– A ako još uvek nisam unutra do kraja…?
– Onda će to biti istina.
Marina je gledala kroz prozor, gde je brod prolazio po nevi.
Odjednom je pomislila:
Ali njena priča nije o izdaji.
O izboru života.
Klimnula je glavom.
– Hajde. Samo obećaj jedno:
– Šta?
– Da će biti bez sjaja. Samo stvarnost. Sa bolom. Nadajmo se. Sa reflexijom. Sadašnjost.
Treće poglavlje-svetlost kroz sočivo
Snimanje je bilo sporo.
Marina je teško pristala na iskrene scene, posebno one u kojima je trebalo razgovarati o sebi.
Ali kamera je bila iskren sagovornik.
Bez presude.
Bez namigivanja.
Jednog dana, kada je iznajmljena u njenom stanu, snimatelj je rekao:
– Imate neverovatan pogled kao da vidite sve — odjednom.
“To se zove umor”, podsmehnula se.
– Ne. To se zove mudrost.
Pismo od sina
Jednog dana se vratila kući i pronašla pismo na jastuku. Napisano dečjom rukom.
Od Egora.
“Mama,
Znam da puno radiš.
Znam da se ponekad osećate tužno.
Ali želim da znaš: Volim te.
Ti si najjača osoba na svetu.
A sada se i češće smejete. To je dobro.
Tatu se sećam, ali više nisam tužan.
Jer imam te.
Tvoj Egor.»
Marina je plakala.
Ne od bola.
Zato što prošlost više ne drži grlo.
Zato što je u sadašnjosti smisao.
Zato što budućnost više nije strah, već put.
Premijera
Film je nazvan “odraz”.
Upravo tako.
Ne zbog igre Reči. A zato što se odnosio na ono što vidimo u sebi kada se sve ostalo sruši.
Na premijeri je sala ćutala.
