Ivanić nije mogao da izdrži seoske žene. Uvek se gužva u blizini seoske prodavnice, kao da niko nema povrtnjake ili druge stvari. Kada su mu ponudili da postane Jager i da se naseli u šumskoj kolibi, bio je srećan, veoma srećan. A šta njemu.. Jedan je. To nije davalo mira babama.
A nekada je bilo drugačije. Još nije bio Ivanić, već je bio Serjega. Natašku je voleo strašno, nosio je na rukama. Ali je odlučio da će tek nakon vojske razgovarati sa njom o venčanju. Nataša ga je pratila, čekala, pisala pisma. Kući posle Dembela leteo je kao na krilima odmah su se prijavili, venčanje je odigrano.
Sergej je imao kul karakter. Svi su to znali,a za njega nikada nije rečeno više. Ali Nataška ga se nije ni najmanje plašila, verovatno je to podmitilo Sergeja. Kada mu je žena rodila sina u sedam meseci, on je imao sve misli, ali ih je progonio, nije mogla Nataška, nije mogla da ga promeni.
Međutim, ljubazni ljudi su rekli da su mu rekli kako je njegova voljena čekala. I verovao je, jer mu je najbolji prijatelj otvorio oči, a najbolji prijatelj neće lagati.
Tada su sedeli u garaži. Žena i sin su otpušteni — već nedelju dana kao kod kuće. Sergej fundament je danas stavio pod novu banku, pa je odlučio da pije sa ustatkom, a onda se i Kolja prijavio. A žena ga iz nekog razloga nije prenela na duh. Sergej je znao za to, pa je uzeo bocu sa stola, i oboje su otišli u garažu. Tamo ima puno Mesta, pa su se smestili. Popili smo jednu po jednu, a onda kolka kaže.
– Pa, kako ti je otac?
– Ne razumem još. Mali je takav, još ništa ne razume.
– Pa, da, mali su svi dobri, iako su njihovi, iako su stranci…
Sergej nekako nije primetio nagoveštaj, još jedan je sipao. Kohl je popio piće, pogledao prijatelja.
– Šta ćeš da zapišeš na svoje prezime?
Sergej je podigao težak pogled na prijatelja.
– Ti, Nikola, nisi Julija. Ima šta da se kaže — govori, i tako jednostavno, ako se vazduh trese, ja mogu da se pomerim.
Kohl se povukao za svaki slučaj.
– A šta reći… i tako svi znaju, samo ste sami i niste svesni. Hodala je tvoja Nataška.
– Sa kim sam hodala?
Sergejeve oči su bile krvave. Kolja je ustao, za svaki slučaj je otišao na vrata.
– Nisam držao sveću. Ni sam ga nisam video, a svi u selu kažu da je hodala. I videli su je više puta kako se vraća kući ujutru. A ti, ako si budala, onda odrasti stranca!
Kohl je iskočio kroz vrata i nestao u noći.
A Sergej je još sipao.
On i Natalija ušli su ovde u Sergejevu kuću odmah nakon venčanja. Njegovi roditelji su umrli pre nego što je otišao u vojsku, a kuća mu je ostala. A Nataška je uopšte bila siroče, kod tetke je živela, u susednom selu, koliko se sećala. Napravili su popravku ovde, lepotu su postavili, Natašku cveća nasadili. Sergej je mislio da će sada imati sve dobro … ćerka će se roditi malo kasnije… i izašla je kao.
Pio je do jutra. A kad je zora progovorila, čuo sam kako krave Baba jure, ustao. Otvorio je sanduk u uglu garaže, izvadio pištolj. Proverio-da li je napunjen, otišao u kuću, ljuljajući se. A upravo je Nikitična prolazila, najveća boltuška i Gossip Girl, i već pet minuta kasnije kod kuće počeo je da se okuplja narod.
Sergej je ušao, Nataša je još spavala. Zabio ju je pištoljem.
– Ustani.
Otvorila je oči, pogledala ga, mirno ustala, pokrila kolijevku svog sina.
– Sergej … idi u krevet, ne držiš se na nogama.
Ali znao je da se ne može pustiti da govori.
– Obucite se brzo i geek svoje sakupljajte.
– Geek? Da li to zovete svog sina?
– On mi nije sin! Hvala, ljudi su otvorili oči.
Nataša ga je pogledala u oči. Vidi, kaže ozbiljno.
– To je prsten tvoj, šta, ljudi? Pa, onda je sve jasno…
Ali Sergej joj nije dozvolio da se dogovori.
– Rekao sam brzo, a onda će gola ići.
Nataša je brzo zamotala sina, uzela bradavice, pelene u torbu, podigla dete u ruke.
– Izađi.
Otišla je do izlaza. Otvorila je vrata, a iza kapije je bila gomila koja je htela da se vrati, ali je iza leđa puška bila uperena. Podigla je glavu i otišla. Izlazila je za kapiju, Sergej je pratio. Hodao je stazom do kraja sela, ljudi tragom. Neko iz gomile je rekao:
– Sergej, pomisli šta radiš!
A on se okrenuo i pucao pod noge ljudima. Gomila se šarahnula, dete u Natašinim rukama je plakalo. Dodala je korak. Kada je cela procesija stigla do kraja sela, Sergej je rekao::
– Da te nikad ne vidim ovde. Pojavit će se-ubiti.
I otišao, krećući se prema kući. Ušao, pao preko kauča i odmah zaspao.
***
Sergej je pio veoma retko, pa nije uspeo da ustane ujutru.
– Nataš, daj vodičice…
Ivanić nije mogao da izdrži seoske žene.
Kao odgovor, tišina. Jedva je rastrgao oči-nikoga. Onda sam video pištolj i sve se setio.
A onda … nedelja je prošla, to je bilo turobno. Ni jesti ni piti ne može … prelistavao sam nešto na polici i naišao na neku knjižicu. A, to je karta sina, nataškinog sina. Hteo sam da ga bacim, ali sam ga otvorio. I tamo, na prvoj stranici – ” beba je nedonoščad, rođena u terminu…”
Kao nedonoščad? Kolьka je rekao da je naguljan… Sergej je izašao iz kuće. Ljudi su bili iznenađeni kada su ga gledali kako trči kroz selo. Opet, šta, pijan? A on je otrčao do kuće u kojoj je Nikolaj živeo, gleda, u dvorištu mu je majka.
Gde je prsten? – izdahnuo.
– Kod kuće tvoj prsten! Druga nedelja se ne suši, a ti šta?
Ali Sergej više nije slušao, probio je vrata na sebe. Prsten sedi za stolom, boca ispred njega. Podigao je težak pogled na Sergeja, nasmejao se. On je stisnuo pesnice.
– Kol, pa, reci mi još jednom, sa kim je moja Nataška hodala?
Majka je ušla u kuću. Kolka je ćutao.
– Odgovori mi! Sa kim je hodala, od koga je hodala?
Kolijeva majka je intervenisala.
– Nije hodala ni sa kim! i okrenula se svom sinu. – Da ćutiš, irod! Reci mi kako si se uvukao iza neveste prijatelja! Reci mi kako te je odlazila! A ti si progovorio na devojku napraslinu! Gde se sada muči sa detetom?
Sergej je osetio kako zemlja izlazi ispod nogu. A kolka je vikala tankim goloskom.:
– Uvek sam voleo Natašku, bio bih srećan! A ona je samo gledala u tebe, zver! Nisi je zaslužio!
Sergej više nije čuo poslednje reči. Pobegao je, pobegao u susedno selo, gde je živela tetka Natalija. On će pasti na kolena, on će izmamiti oproštaj, nikada više neće piti gomilu, pušku će baciti.
Ali Natalija nije bila tamo. Tetka zlo ga je pogledala i rekla:
– Otišla je, kao u grad, a možda i dalje gde… nije mi rekla, samo što sam čula-zbogom, verovatno se više ne zabavljamo.
Tetkin glas je pukao, a ona mu je zalupila vrata ispred nosa.
***
Sergej je tražio, podigao sve na noge, sam je mnogo puta putovao u grad, ali nema traga. A u selu su ga gledali kako je gubavac iskoristio priliku da se preseli u šumu.
Ali još uvek morate doći po namirnice gde da idete. Kad je ušao u prodavnicu, tišina je stizala. Svi su čekali da izađe, da bi se onda bučno setili onoga što je bilo pre dvadeset godina.
Danas je morao da ode u prodavnicu van radnog vremena – sutra bi trebalo poslati pomoćnika iz grada, trebalo bi više zaliha. Pomoćnik tek nakon učilišta, na letnju praxu. Ali on bi barem za leto: zimi je malo posla. Mladi, naravno, ali to nije važno, samo da bih brzo hodao — Ivanić ne uspeva sam da zaobiđe sve. A brakoneri su se mnogo razveli.
Sledećeg jutra, Jarac se zakotrljao do njegove kuće. Iz njega je izašao Grigorij Stepanović, povukao se.
– Oh, dobro ti je ovde, Ivanić…
– Ne pričaj mi zube. Gde je obećana pomoć?
– Tako je izašao na početku šume, rekao je da dalje peške, da se osvrne oko sebe, da se prošeta.
– Ne bi zapetljao.…
– Ne. Ovaj će doći, nastыrni. Ceo put me mučio pitanjima. Pa, hrani šta Lee…
Ivanić je na ulici postavio sto. Samo su se okupili da sede, kao što je izgledao mladić. Ivaniču se odmah dopao-visok, zdrav, ozbiljan izgled. Predstavio Se Andrej. Pozdravio sam, oprao ruke, kao da sam uvek živeo ovde. Nisam odbio ručak, jeo sa apetitom, razgovarao. Primetio je mnogo dok je šetao šumom. Ivanić ga je slušao i mrmljao. Bilo je vidljivo da les momak voli. I to je najvažnije.
Šef je otišao i ostali su zajedno. Andrej uopšte nije ometao Sergeja ni u kući ni na ulici. Naprotiv, bilo je još zabavnije, iako su razgovarali samo o slučaju. Već mesec dana kasnije Ivanić, osim kao “sin”, Andreja nije nazvao. Udružili su se, svi obilazi zajedno. Ivanić je već znao da Andrej ima devojku, kao i majku. Da žive 500 kilometara dalje. Ivanič je takođe mnogo pričao o sebi, ali je svoju ličnu priču pomilovao.
***
A onda se dogodila nesreća.
Na obilasku su bili i naišli na lovokradice. Andrej je odmah zahtevao da se oružje preda, na što su muškarci, kao pijani, odgovorili hohotom. Tada je Andrej skinuo pušku sa ramena. Ivanić takođe. Od brakonera, čovek se odvojio, približio im se.
– Spustite svoje cevi, imamo ih više, niko vas neće naći ovde.
– A ti nas ne plašiš, mi smo uplašeni! Naći će te i posaditi.
Andrev je zakoračio napred.
– Puške na zemlju, biće vam bolje, ne tako težak članak…
Jedan od brakonera je otvorio pušku, Ivanič je primetio i skočio napred, prikrivajući Andreja. Pucao je, a Sergej je pao. Stariji zaoral:
– Kreten! Šta si uradio?
Ali čovek nije ni sam shvatio šta se dogodilo, uplašio se na njega. Mislio sam da papagaj, a onda šta se desilo. Andrej se nagnuo nad Sergejem. Pokušao je da zaveže, pomogne, a zatim je podigao glavu i vrisnuo:
– Šta vredi? Gde je tvoj auto? Odneli su, u bolnicu je potrebno pre.
Svi su trčali, raširili jakne, štapove, pažljivo prebacili Sergeja i poneli. Ceo put nije pustio Andrejevu ruku, a u automobilu, kada su se već kretali po trasi ka gradu, zamolio ga je da se nagne.
– Reci ti želim da ako pomru, duši bude lakše.
U Andrejevim očima bile su suze. Nagnuo se i počeo da sluša Ivaniča, a on je pričao skoro šapatom. O Natašu, o sinu, u sebi.
– Nikad je nisam prestao voljeti, a sina volim, samo im ne mogu reći. Ne mogu da tražim oproštaj, znaš … Obećaj mi da ćeš pokušati da ih nađeš, da ćeš preneti moje reči. Obećaj…
Po Andrejevom obrazu je pala suza.
– Obećavam…
Ali Ivanić više nije čuo-izgubio je svest. Andrev se okrenuo vozaču:
– Trči! Šta puziš kao kornjača?
***
Sergej Ivanović je teško otvorio oči. Nataša, ispred njega je stajala Nataša. Jasno je da je umro,i došao je na svet, inače odakle je Nataša. Ponovo je zatvorio oči. Znači, i Nataša je umrla? Oh, Žao mi je… i svi su krivi…
Ali neko je iznenada počeo da ga trese.
Budimo se, budimo se!
Sergej je ponovo otvorio oči. Čovek u belom ogrtaču. Znači, živ je? Samo je san video … pitao je Doktor:
– Kako se osećaš?
– U redu je.
– Pa, to je dobro. Sve ide kako treba. Odmorite se.
I otišao na izlazak iz komore. Sergej je pokušao da okrene glavu … uspelo je. Nataša. Opet Natasha… malo drugačija nego što se sećao, ali ona. I onda je shvatio da to nije san! Povukao se iz kreveta, hteo je da ustane, zgrabi ga, da ne bi nestao, da objasni, da zatraži oproštaj, ali je bol presekao celo telo. Zastenjao je. Nataša ga je uzela za ruku.
– Lezi mirno, neću pobeći.
– Nataša…
– Zdravo, Sergej.
– Nataša, odakle si? Imam toliko toga da ti kažem. Tako sam kriv, toliko sam učinio. Tražio sam te, Nataša, tražio sam te.
– Znam.
Nataša ga je ozbiljno gledala.
– Znaš? Odakle?
Sin je rekao. Sve je rekao, i o tvom prijatelju, i o tome kako si dobar.…
– Sine? Ne razumem.
Nataša se negde okrenula.
– Andrej!
Do Sergejevog kreveta došao je Andrej.
– Zdravo Ivanić … Oče.
Sergej je odmah sve shvatio. Nije rekao ništa. Samo je zaplakao. Zdrav čovek, nešto više od četrdeset godina, kojeg se nisu plašili samo lovokradice, već čak i medvedi u šumi, ležao je i plakao.
Andrej je ubrzo otišao-stvari se ne očekuju, a Nataša je ostala. Celu noć je sedela pored njegovog kreveta, a Sergej ju je držao za ruku. Razgovarali su. Toliko su morali da kažu jedni drugima da je noći bilo malo.
***
A mesec dana kasnije Ivanič je, šepajući, ponovo otišao u prodavnicu za namirnice. U jednoj ruci je imao trsku, a drugom rukom pažljivo je držao Natašu. Nisu morali da se venčaju: uostalom, nije bilo razvoda!
