Taj dan je bio miran, poput zalaska sunca natopljenog olovom. Vazduh nije samo stajao-kao da je pritiskao zemlju, gusta, gusta, teška kao rastopljeno gvožđe. Sve oko nje se smrzlo ispod nevidljive toplotne kapice. Nijedan list nije trepnuo na drveću, nijedna ptica nije probila vazduh svojim vriskom. Sunce nije sijalo-izgorelo je, nemilosrdno spaljujući odeću, kao da želi da dođe do same kože.
Novorossiйsk se budio polako, kao da ne želi. Letom je grad izgledao razmazan po ivicama, kao da ga je neko namočio vodom-kuće, ulice, lica prolaznika gubili su oštrinu, postajali meki, bezoblični. Prozorske zavese u kućama bile su čvrsto povučene, samo povremeno je za njima bljesnula senka klima uređaja. Nad trotoarima je drhtalo marevo, kao da je zemlja isparila od vrućine. Sat se prikazivao bez četvrtine osam ujutro.
Šesnaestogodišnji Slavik Belov je kasnio. Nije prvi put, pa čak ni deseti put. Znao je: ako ga tutor Viktor Alexejevič vidi nakon početka nastave, on će sigurno pozvati mamin broj i prijaviti sve izostanke. Ali sada ga nije bilo briga. Trčao je. Ranac je pljesnuo po leđima, majica se stopila sa telom od znoja, patike su klizile po zagrejanom asfaltu.
Skrenuo je iza ugla, pored starog, davno napuštenog supermarketa — sivog, obrušenog kao da je vreme zaboravljeno. I odjednom se smrznuo. Ne zato što sam umoran ili primetio nekoga koga poznajem. Ne. Zaustavilo ga je nešto unutra-neki unutrašnji signal, jedva čujan, ali uporan.
To je bio plač bebe.
Slab,isprekidan, gotovo ugušen-ne toliko glas koliko očaj koji je izbio. Slavik se osvrnuo. Srce je kucalo tako da se davalo u hramovima. Uši su gorele od vrućine, ali taj zvuk je jasno čuo. Zad, u senci osušenog drveta, stajao je automobil — stari, izbledeli, sa oblupljenom bojom i zamagljenim prozorima. Iz njega je dolazio ovaj Vik.
Slavik je polako prišao. Svaki korak je dat kao večnost. U početku nije ništa video-samo zatamnjena stakla. Zatim, u sumrak salona, primetio je malu figuru. Dete. Devojko. Negde oko godinu dana, možda malo više. Obrazi su joj blistali, oči su joj bile poluotvorene, usne su joj pukle od žeđi.
— Bože… – šapnuo je, osećajući kako hladnoća straha prolazi niz kičmu.
Povukao je kvaku na vratima-zaključano. Prešao na drugu stranu-takođe. Nema rezultata.
– Hej! Ima li nekoga?! Pomoć! vrisnuo je, ali odgovor je bio samo praznina.
Niko u blizini. Samo vrućina i kamenje pored puta. U glavi je bljesnulo: “nije tvoja stvar”, “policija mora”, “može se upasti u nevolje”. Ali pogled je ponovo pao na devojčicu. Glava joj se bespomoćno ljuljala.
Slavik je zgrabio kamen. Potrčao je do prozora, zamahnuo i udario. Glasno krckanje začulo se kao da se svet raspao. Staklo se raspadalo poput ledene mrvice. Vrući vazduh je izbio iz automobila-kao iz peći. Ispružio je ruke unutra, prsti su drhtali, sigurnosni pojas nije popustio. Prekorio se. Onda-klik. Izvukao je bebu, prikovao je, zatvorio je od sunca i šapnuo:
– Ovde sam. Sve će biti u redu. Na sigurnom ste.
I nisam čekao. Nisam pozvao pomoć. Samo sam trčao. Bilo je tri bloka pre klinike — ali za njega je to postao čitav životni put. Znoj je tekao u oči, noge su se zakašljale, ruke su drhtale ispod njenog krhkog tela. Nije stao.
Prolaznici su se okrenuli, neko je vikao, neko je nešto pitao. Nije čuo. Nije ni osetio kako mu je odeća potpuno natopljena znojem. Devojka u njegovim rukama se nije kretala.
Nije znao njeno ime. Nisam znao gde su joj roditelji. Odakle je došla, zašto je bila sama. Ali u tom trenutku osećao se tako odgovornim za nju, kao da je ceo svet držao u naručju.
Vrata poliklinike su se otvorila pred njim sa karakterističnim šištanjem. Hladan vazduh, belo svetlo, miris lekova — sve je to pogodilo kao prvi gutljaj vode nakon duge žeđi.
– Pomoć! vrisnuo je i sve glave su mu se okrenule.
Neko je pojurio napred. Medicinska sestra-visoka, sa naočarima, sa strogim licem, ali sa strepnjom u očima — izašla mu je u susret.
– Dete … u autu … vrućina… ona … – njegov glas je pukao, reči su se zbunile poput niti koje se ne mogu raspetljati.
Njegova devojka je pažljivo odvedena i odvedena. Vrata reanimacijskog hodnika zalupila su mu se pred nosom.
Ostao je sam. Ruke su drhtale. Stomak je bio uplašen. U glavi je stajao beli šum. Polako se spustio na klupu i prvi put shvatio: možda je nije pronašao. Mogao je zakasniti. Mogao je oklevati.
I upravo u trenutku kada je tišina postala nepodnošljiva, prvi put je zaplakao.
Prošlo je možda deset minuta. Ili možda četrdeset. Slavik nije tačno znao. Sedeo je zureći u pod, kao da je tamo, u pukotinama između pločica, mogao da sakrije strah, krivicu i tu jezivu prazninu unutra. Dlanovi su i dalje goreli, kao da ju je do sada držao u naručju. U ušima je stajao samo njegov dah. Ostalo je izgledalo daleko, kao buka pod vodom-gluvo, mutno, nestvarno.
Iz hodnika je izašla žena u beloj haljini. Niska, sa čvrsto zategnutom sivom kosom i oštrim crtama lica. Stala je ispred njega.
– Jesi li ti doneo devojčicu?
Slavik je polako klimnuo glavom. Kao da se plašim da će jedan pokret uništiti sve što se dogodilo.
Da li je živa?
Čini se da je žena bila lekar. Dugo je gledala u njega. Zatim je sedela pored.
– Uspeo si. Još malo-i… – nije se dogovorila. Nije trebalo više govoriti. Shvatio je.
– Kako si? pitala je već mekše.
Ćutao je. I odjednom se unutra sve stisnulo, proključalo, izbilo napolje. Prekrio je lice dlanovima i plakao-glasno, lepršajući poput deteta, bez oklevanja, bez pokušaja da se sakrije.
Pola sata kasnije, čovek u uniformi pojavio se u predvorju. Naizgled trideset godina, sa pronicljivim pogledom i ljubaznim, ali umornim očima.
Stariji poručnik Romanov, predstavio se. – Mogu li da razgovaram sa tobom?
Slavik je klimnuo glavom. Sve što se moglo slomiti već se pokvarilo. Sada je bio spreman za sve.
Izašli su napolje. Slavik je pao na klupu, a poručnik je sedeo pored.
– Reci mi kako je bilo. Po redu.
I on je rekao: o gorućem snu, o glasu iz automobila, o kamenu u rukama, o tome kako je pobegao, pritisnuvši malo, skoro bezosećajno telo. O tome kako je u jednom trenutku postao odrasla osoba, kao da nema više povratka.
– Niko nije bio u blizini? – precizirao je Romanov.
– Niko. Samo ona.
Slavik je pokazao gde je automobil stajao. Policajac je klimnuo glavom, napravio beleške u beležnici.
– Uradio si pravu stvar, Slava. Malo ljudi bi se usudilo. Ali spasio si život. To je veoma važno.
Slavik je ponovo klimnuo glavom. Ali zahvalnost se nije zagrejala. Osećao je samo prazninu.
Kasnije je do poliklinike došao automobil. Iz nje su izašli dvojica-muškarac i žena. Oboje su bili kao da su obojeni — lica su bleda, oči su pocrvenele, pokreti su mehanički. Žena je drhtala. Čovek je hodao malo ispred, kao da pokušava da je zaštiti svojim telom.
Ušli su u hodnik i odmah primetili Slavika. Došli smo.
– Jesi li to ti?.. Jesi li našao našu ćerku?.. – žena je kleknula pred njim. Gospode, Gospode.…
Slavik je želeo da se povuče. Nije znao šta da kaže. Nisam znao kako da ih gledam.
Mislio sam da je odvedena… gluvo je promrmljao čovek. – Požurili smo… nismo želeli…
Slavik ih je gledao u oči.
Skoro je umrla, rekao je tiho.
Prišao im je lekar-ista žena sa sivom. Stavila mu je ruku na rame.
– Živeće sa tim ceo život. Ali devojčica sada ima šansu. Zahvaljujući tebi.
Nekoliko dana kasnije stigla je poruka. Doktor je tražio da se uđe u kliniku – samo da vidi kako se Lera oporavlja. Slavik se složio. Ne zato što sam znao zašto. Samo sam otišao.
Ležala je u odeljenju — već u jarkom kombinezonu, sa igračkom u ruci. Obrazi su se pogoršali, disanje je postalo ravno. Spavala sam. Prišao je, pažljivo čučnuo jedan pored drugog.
Njeno ime je Lera, rekla je dr.
– Lepo ime.
– Živa je. Zahvaljujući tebi.
Slavik je klimnuo glavom. Nije znao šta da odgovori. Ali u ovom trenutku, nešto se jedva primetno zagrejalo u grudima-poput prvog zraka svetlosti posle duge noći, poput male nade koja počinje da se budi.
– Hoćeš-uđi ponekad, provedi je. Uvek ćemo biti srećni.
Možda ti se
