— Više ne mogu ovako da živim, Anja, — Sergej je bacio ključeve na sto, brašno se razletelo po površini kao sneg.
Zamrla sam, držeći u rukama testo. Deca u drugoj sobi su utihnula, kao da su osetila dolazak oluje. Pokušavam da dišem ravnomerno, iako mi srce kuca negde u grlu. Ne smem da pokažem strah. Za sada uspevam.
— Šta se desilo? — glas mu je zadrhtao, uprkos pokušaju da govori mirno.
Sergej je gledao kroz mene, kao da ne postojim. Ovaj pogled sam već dobro poznavala — hladan, distanciran. Tokom poslednjih meseci, postao je uobičajena maska. Nije žena. Nije čovek. Samo smetnja.
— To je to! — povisio je glas. — Ovaj posao, ova kuća, dugovi do plafona! A ti stalno nešto mašeš sa svojim testom!
Polako sam spustila oklagiju. Brisala ruke o pregaču, flekav od džema. Kakve sitnice se primete u ovakvim momentima — svaka zrnca šećera, svaki uvojak na tapeti, svaka bora na njegovom čelu. Sve postaje neverovatno jasno.
Sergej je nalio vodu iz bokala, popio je u jednom gutljaju. Njegovi prsti, prekriveni mirisom smole iz pilane, ostavili su trag na staklu. Prolazila je čudna misao: moraću da obrišem sutra.
Dugo je ćutao, a onda tiho rekao:
— Imam drugu. U susednom selu. Zove se Marina.
Vazduh u sobi je postao gušći. Postao je težak, gotovo neprobojan za disanje. Kao da sam se gušila u sopstvenoj kući. Srce mi je palo negde dole.
— Već se viđamo šest meseci, — nastavio je, gledajući kroz prozor. — Mladi su, bez dece. Bez dugova.
Svaka reč je bila udarac. Slika se slagala tačku po tačku: stara, sa decom, sa kreditima — to sam sada bila ja za njega. Nije me ni pitao da li ga volim. A ni sama nisam znala — to su bile godine navike, a ne osećanja.
— Odlazim kod nje. Sutra. Stvari su već spakovane.
Pokazao je ka hodniku, gde sam sada primetila veliku sportsku torbu. Kako je nisam ranije primetila? Kao što nisam primećivala druge signale — stalna kašnjenja, skrivene poruke, ravnodušnost prema deci.
— A deca? A kuća? Kredit je bio na mene, ali plaćali smo zajedno…
— Snaći će se. I ti ćeš se snaći, — rekao je, kao da ponavlja reči koje je više puta čuo. — Ti si uvek sve rešavala.
Iz vrata je izronila Daša, mršava, bleđa, u prevelikoj majici. Iza nje je stajao Saša. Oči su im bile širom otvorene, u njima je bilo razumevanja koje dete ne bi smelo da ima.
Razgovor je bio kratak, oštar. Sergej nije ni pokušao da omekša istinu. Izašla je grubo, ružno, kao prolećni sneg pod nogama.
Zatim je jednostavno otišao. Bez zagrljaja, bez pozdrava. Vrata su zalupila, škripi gravelj pod njegovim koracima. I to je bilo to. Samo nas četvoro je ostalo u kući koja je sada bila preplavljena kreditima, usamljenošću i pitanjima na koja nije bilo odgovora.
Timka je pitao da li je tata još uvek ljut. Najmlađi nije razumeo. Ali Mila, malo starija, odmah je sve osetila — napustili su nas.
Te noći nisam spavala. Ležala sam, gledajući u plafon, unutra nije bilo bola, ni suza. Samo jedno pitanje: kako?
Kako da nahranim četvoro? Kako da zatvorim kredit za kuću, koji je bio na mene još pre braka? “Tako je povoljnije,” govorio je Sergej. Sada su ti povolji uslovi postali kamen oko mog vrata.
Prošla su dva meseca. Sergej se nije vratio. Pozvao je nedelju dana kasnije sa nepoznatog broja — rekao da neće doći po stvari, a da će moći da šalje minimalnu alimentaciju. Mrvice.
Komšije su savetovale da prodamo kuću, da se preselimo kod roditelja. Ali kako da stanemo u maminu garsonjeru sa četvoro dece? Ona jedva sastavlja kraj s krajem sa penzijom.
Menjati posao? Za šta? Moji kursovi za računovođu — petnaest godina prašine. Sada bolje znam kako da brojim pelene nego papire.
Banka je poslala prvo obaveštenje o kašnjenju. Noću sam ležala, računala. Računala. Računala…
Plata minus lekovi. Minus školski pribor. Minus komunalije.
I opet — nedelja, mesec, godina ispred.
Minus hrana. Minus komunalije. Minus školski ručkovi. Minus lekovi. Minus kredit. Stalno minus. Ispostavilo se da čak i ako se trudiš, uvek je nedovoljno.
Ujutro je Daša tiho rekla da Timka ima temperaturu. Gripa je došla u najgorem trenutku. Lekovi su nestali, a na kartici je ostalo samo osamsto rubalja. Do sledeće isplate — sedam dana. Činilo se kao večnost.
A onda je učiteljica Miline učionice pažljivo pitala: “Anja, da li si sigurna da Mila dobija doručak pre škole? Učlaj su joj se vrteli tokom časova.”
Srce mi je puklo. Ispostavilo se da Mila tiho deli svoj sendvič sa bratom, a ja ništa nisam primetila. Majka godine, a nisam videla očigledno.
Uveče sam sela za sto sa kalkulatorom. Računala iznova i iznova. Brojevi se nisu samo slagali — bežali su, kao uplašeni bube. Nema ni jednog plusa. Samo minus, minus, minus…
Saša je doneo svoj crtež — kuću sa zelenim krovom.
— Ovo je naša nova kuća kada budemo imali novac, — rekao je.
Okrenula sam se, da sin ne vidi suze. Nova budućnost. Kakva budućnost?
I u tom trenutku neko je pokucao na vrata. Na pragu je bila Natalija Sergejevna — upravnica biblioteke.
— Anjica, treba mi pomoć… Otpustili su bufetčicu, a za nedelju dana dolazi komisija iz okruga. Možeš li privremeno da pomogneš? Bar par nedelja?
Posao je bio jednostavan — peći kifle, pripremiti čaj. Plata nije bila velika, ali bar neki plus u budžetu. Prihvatila sam. Bilo kako bilo, morala sam da preživim.
Prvi dan u bufetu donela sam dvadeset kifli. Nestale su za sat. Drugi dan — četrdeset. Nestale su za dva sata.
— Anja, šta ti stavljaš u to? — pitali su ljudi.
“Duh, malo maslaca i šaka očaja,” pomislila sam. I ispostavilo se da to odlično funkcioniše kao dodatak testu.
Nakon mesec dana, imali smo stalne mušterije. Pečala sam do svitanja, vozila decu u školu, radila u bufetu, spavala po tri sata. Komšija je klimala glavom:
— Uništićeš sebe.
A ja sam gledala drugo upozorenje od banke i pomislila: ne, neću. Izdržaću. Zbog njih.
U novembru je Timka ponovo oboleo. Sedela sam pored njegovog kreveta, gušeći se od umora, kada je zazvonio telefon. Nepoznat muški glas predstavio se kao Viktor Andrejevič iz opštinske administracije. Probao je moje kifle u biblioteci.
— Otvaramo novu zgradu MFC-a. Treba nam bufet. Prostor je veći, oprema bolja. Želimo da vam ponudimo ovo mesto.
— Ali neću moći… Imam decu…
— Pomoći ćemo. Možete otvoriti preduzetništvo, postoji program podrške malim biznisima. Ovo je vaša prilika, Anja.
Kada sam spustila slušalicu, u vratima je stajala Daša. Pitala šta se desilo. Ispričala sam joj.
— I ti ćeš odbiti? — njen glas je bio pun izazova.
— Kako ću da se snađem? Bolesti, škola, kredit…
— A ako ne uspeš ovde? — progutala je. — Mama, znaš da je Mila prodala svoje olovke Svetlani? Da bi sakupila novac za izlet?
Zamrla sam. Nisam znala. Nisam želela da znam. Oni sve razumeju. Vide sve. Kako ne spavam noću, kako se borim do poslednjeg daha.
Pogledala sam u kalendar. Do sledeće uplate za kredit ostalo je dvanaest dana.
— Ako pristajem, možeš li da paziš na decu dok sam u okrugu?
— Naravno! Valja će pomoći. Obećala je.
— Onda sutra zovem Viktora Andrejeviča. Pokušaćemo.
Čvrsto me je zagrlila:
— Proći ćemo, mama.
Pomilovala sam je po kosi i ponavljala sebi: možda, stvarno, proći ćemo. Negde mora da postoji svetlost.
Tri godine su prošle, kao jedan napeti uzdah. Danas je moj kafić “Anjine kifle” postao lokalna atrakcija. Proširili smo meni, zaposlili pomoćnice, zatvorili trećinu kredita za kuću.
Saša je nacrtao kafić sa dugačkom redom zadovoljnih ljudi. Iznad svega — anđeo. Po njegovim rečima, to je deda. Nije doživeo sve ove događaje. Možda, zaista, nas gleda odatle.
Radili smo bez vikenda. Deca su pomagala koliko su mogla. Daša je vodila knjige prihoda i rashoda bolje od bilo kog računovođe. Mila je nakon muzičke škole prala sudove, Timka je pažljivo slagao salvete — nije bilo savršeno, ali sa tolikom ljubavlju da je srce pucalo.
Jednog dana u kafić je ušla par — žena u skupom kaputu i visoki muškarac od pedesetak godina.
— Toje ona, — rekao je Viktor Andrejevič, ukazujući na mene.
„Kifle iz snova“, rekao je u tim trenucima.