Zašto je Herman Pavlovič nazvao svoj lombard „Almaz“? Mnogi su mislili da je razlog to što se lombard specijalizovao za primanje nakita. Herman nije smatrao potrebnim da objašnjava da je drugačije. Pravi razlog je bio duboko ličan i mnogo tragičniji.
Pre pet godina, Herman je dobio ćerku. Svoju jedinu princezu – Mašu. Voleo ju je više od života, kao i njegova žena Vera. Kada je Maša napunila šest godina, lekari su otkrili bolest koju ni danas nije moguće izlečiti.
Sve je počelo kada je devojčica krenula na časove. Herman je od početka bio protiv te ideje.
— Ona ionako sjajno čita i računa, zašto joj to treba? — Maša će uskoro krenuti u školu, neka barem nauči istrajnost. Čak i ako ništa novo ne nauči, biće korisno.
— Dobro, radi kako misliš. Ti verovatno znaš bolje.
Prošla su dva nedelje, i jednog dana nastavnik je zadržao Veru posle časa.
„Izvinite što se mešam, ali primetila sam da Mašu posle časova često boli glava. Bol prolazi kad se malo odmori, ali dešava se prečesto. Na tvom mestu odvela bih dete kod lekara.“
Možda nije ništa ozbiljno, ali bolje je proveriti.
Vera je odmah zakazala pregled za Mašu. Porodica je provela više od tri sata u bolnici čekajući rezultate. Na kraju je lekar rekao:
— Dođite sutra, kada budu gotovi rezultati.
Sutradan su se vratili. Lekar ih je dočekao ozbiljnog izraza, bez traga osmeha.
— Nemam dobre vesti. Vaša ćerka ima tumor na mozgu.
Vera je zbledela, Herman se ukočio.
Maša je bukvalno gasnula pred našim očima. Njeno stanje se brzo pogoršavalo. Herman je prodao svoj biznis da bi je odveo na lečenje u inostranstvo. Obišli su mnoge zemlje u potrazi za pomoći, ali ništa nije pomoglo.
Kada Maša jedva više mogla da hoda, obratila se ocu:
— Tata, obećao si mi prijatelja za rođendan. Obećali ste mi i ti i mama. Ali sada neće stići. Više se neću moći igrati s njim.
Vera je izašla iz sobe da sakrije suze.
— Mašice, nemoj pričati gluposti. Naravno da ćemo proslaviti tvoj rođendan. Kako ne bismo? Ali ako baš želiš psa, nećemo čekati.
Ujutru je Maša još duboko spavala. Noć je bila nemirna: svi su zaspali tek ujutru. Vera je tiho plakala skoro celu noć, Maša je ležala u krevetu nakon injekcije, a Herman je sedeo kraj prozora, gledajući u neprobojnu tamu i šaputao:
— Zašto? Zašto baš ona? Uzmi mene, tebi je svejedno koga ćeš uzeti…
Kad je svanulo, Herman je tiho ušao u kuću. Ispod jakne držao je nešto malo i toplo što se lagano pomeralo. Osmjehnuo se, zamišljajući radost ćerke, i pažljivo otvorio vrata njene sobe. Približavajući se krevetu, izvadio je iz džepa snežno belog šteneta.
Štene nije moglo da dočeka da istraži novi dom. Nije stajalo mirno, već je oprezno šetalo po ćebetu, njuškajući i istražujući. Maša se pomerila u snu, a pas je stao kao da sluša. Nakon trenutka, devojčica je otvorila oči, a štene je radosno zalajalo.
— Tata! — povikala je glasom punim radosti.
Njen vrisak bio je toliko jak da je Vera odmah uletela u sobu.
— Šta je, Maša? — zabrinuto je upitala gledajući ćerku.
Ali onda je njen pogled pao na štene koje je još istraživalo krevet. Vera se zaustavila, kao da se ukočila, i okrenula prema Hermanu. U njenim očima Herman je video suze.
— Najpre doručak, pa ćemo izmisliti ime za ovog malog nestaška — žurno je rekao Herman pokušavajući da odvrati pažnju Vere.
Tog dana, prvi put posle mnogo vremena, Maša je normalno pojela obrok. Cela porodica je raspravljala kako da nazovu štene. Pas se ponašao kao da je glavni lik razgovora: s vremena na vreme pokušavao je da se popne sa Mašinog krila na sto, mahnuo repom i smešno cvilio.
Od tada Maša nije odvajala od svog novog prijatelja, kome je dala ime Almaz. Bili su zajedno uvek: spavali su jedno pored drugog, jeli zajedno. Štene je bilo njen verni saputnik. Lekari su govorili da devojčici ostaje samo pet meseci života, ali Maša je preživela osam.
Stanje Maše se naglo pogoršalo i jedva je mogla da ustane iz kreveta. Jednom je Herman čuo kako tiho šapuće:
— Uskoro me neće biti, a ti ćeš me zaboraviti… Dobićeš nešto za uspomenu, da uvek znaš da sam bila sa tobom.
Osvrnula se po sobi kao da traži nešto prikladno. Herman je hteo da joj pomogne, ali Maša je podigla ruku i pogledala svoj prsten. Bio je to mali zlatni prsten koji joj je Vera poklonila godinu dana ranije.
Skinula je prsten i pokušala da ga stavi na Almazovu ogrlicu. Ali njene slabe ruke su drhtale i nije mogla da rasklopi kopču. Štene je pokušalo da poliže njenu ruku kao da je osetilo da nešto nije u redu.
— Tata, pomozi mi, molim te — tiho je zamolila.
Herman se nagnuo, nežno podigao prsten i okačio ga na ogrlicu.
Maša se nasmešila i pomazila Almaz.
— Sada ćeš uvek znati za mene — šapnula je.
Herman se okrenuo da sakrije suze koje su mu navirale.
Nekoliko nedelja kasnije Maša je preminula. Vera nije mogla da se uteši i dugo se nije oporavila. Štene je ceo taj period ležalo na Mašinom krevetu, odbijalo da jede i gotovo se nije pomeralo. Ali jednog dana je nestalo. Vera i Herman su pretražili ceo grad, zalepili plakate, zavirili u svaku podrumsku prostoriju, ali nisu mogli da pronađu Almaz. Krivili su sebe što nisu pazili na njega.
— Almaz je bio Mašin prijatelj. Bio je njen deo — često je govorila Vera tiho plačući.
Prošla je godina. Herman je otvorio prvo zlatarsku radnju, a potom lombard. Nazvao ih je „Almaz“ da sačuva uspomenu na ćerku i njenog vernog prijatelja.
Jednog dana u radnju je ušla devojka čije se ponašanje činilo neobičnim. Devojka na recepciji, Lidočka, koja je radila kod Hermana već nekoliko meseci, prišla mu je.
— Herman Pavlovič, došla je jedna devojčica, jako plače. Pokušavali smo da je smirimo, ali nije uspelo. Možda biste mogli da porazgovarate s njom?
Herman je odmah ustao. Ako Lida nije mogla da reši problem, značilo je da je stvar ozbiljna.
— Dobro, hajde da vidimo šta je.
Kada je ušao, stao je naglo kao da ga je prožeo ledeni vetar. Za malim stolom sedela je devojčica od oko osam godina. Pored nje je čučao Miša, drugi prodavac, pokušavajući da je smiri.
— Ne plači. Herman Pavlovič će doći i sigurno će nešto smisliti — govorio je pokušavajući da je uteši.
Herman je prišao bliže.
— Šta se desilo? Zašto plačeš? Kako možemo da ti pomognemo?
Devojčica je ponovo počela da plače. Herman je shvatio da razgovor neće biti lak. Sedeo je pored nje.
— Dobro, reci mi redom. Kako se zoveš?
— Maša…
— Ja se zovem Herman Pavlovič. Pričaj mi šta se desilo.
— Kada sam bila mala, došao je kod mene Persik. Bio je mršav i prljav… Obećala sam da ga nikada neću napustiti. Krala sam hranu iz kuće i donosila njemu. Tetka me je zbog toga kažnjavala, čak me je i tukla. Ali ja sam i dalje bežala kod njega. Spavali smo zajedno u podrumu, grejao me je. Kupali smo se zajedno u reci,
i zajedno smo plakali kada me je tetka opet udarila…
— Nastavi, molim te…
— Persik je otišao od mene. Izgubio se. Bio je jako bolestan, nikada nije išao kod veterinara, bio je sam i tužan. Kada sam ga pronašla, bio je prljav i skoro slep. Nije mogao ni da hoda. Dao mi je obećanje da će ostati sa mnom zauvek…
— A sada?
— Sada je mrtav… Bio je moj prijatelj, ali me je ostavio…
Herman je ćutao. Razumeo je koliko je teško izgubiti prijatelja kada si još dete.
— Znaš, Maša, Almaz je sada sa tobom, u tvom srcu. On će te čuvati i nikada te neće ostaviti. Neće te više nikada napustiti.
Devojčica je podigla glavu i prvi put od dolaska mu se nasmešila.