— Ljudmila Sergejevna, jedite barem nešto, — tiho je rekla mlada žena, gledajući zabrinuto svekrvu.
— Ne mogu, Ninochka, pravo da vam kažem, ne mogu. Samo pomislim na hranu i postane mi loše, — uzdahnula je starija žena, klimajući glavom.
Nina je sela pored svekrve na kauč.
— Ne može to tako, — tiho je rekla. — I ja se osećam loše i nemam apetita, ali treba da naučimo da živimo dalje.
— A zbog čega, Ninochka? — pitala je Ljudmila Sergejevna, a njene oči su bile izgašene, kao da je u njima ugasla poslednja nada.
— Kako to zbog čega? — Nina je zbunjeno zaćutala, ne znajući šta da odgovori.
Prošlo je samo šest meseci od dana kada je poginuo Pavel, njen muž i sin Ljudmile Sergejevne. Obema ženama bilo je gotovo nepodnošljivo da prežive gubitak. Ali dok je Nina barem pokušavala da skupi delove svog života, čini se da je Ljudmila Sergejevna potpuno odustala od života bez sina. Tanjila je pred očima: nije izlazila iz kuće, gotovo ništa nije jela. Za šest meseci je toliko smršala da ju je bilo gotovo nemoguće prepoznati, iako je ranije bila snažna i energična žena.
Nina je takođe plakala, često noću, stavljajući lice u jastuk. Ali u njoj je tinjala sigurna uverenost: Pavel se ne bi obradovao kada bi znao da su njegova žena i majka digle ruke. Uvek je bio veseo, impulzivan, ponekad i previše nepromišljen. A baš ta osobina karaktera ga je i odvela u smrt.
Kada je počela da gori kuća kod komšija, jedva su uspeli da iskoče napolje. Krov je već bio u plamenu, a njihov mali sin je plakao, pokušavajući da se vrati unutra po omiljenog mačka. Pavel je bez razmišljanja ponovo ušao. Nina je viknula, a Ljudmila Sergejevna je jednostavno pala na zemlju. Sekunda, dve.
Na pragu se pojavio Pavel sa mačkom u rukama. Ali u tom trenutku grede su pale pravo na njegovu glavu. Mačka je preživela, ali je Pavel poginuo odmah. Ninin i Ljudmilin krik su se čuli po okolini. Dete, uplašeno i bledo, držalo je mačku i polako se udaljavalo od mesta tragedije.
Nisu imali dece, iako su proveli zajedno pet godina. Svekrva je često smirivala Ninu: „Ima vremena, još si mlada.“ Ali Nina je znala: vreme ne čeka. Napunila je trideset, a Pavel je imao trideset i pet. Upoznali su se kasno, venčali se takođe ne baš rano.
Nina je s naporom ustala sa kauča.
— Moram da idem. Ne mogu da zakasnim, šef će da me skuva.
— Oh, Ninochka, promeni taj posao. Nema poštovanja prema vama. I plata je sitna. Svi naši idu do grada, rade tamo, — uzdahnula je Ljudmila Sergejevna.
Nina je takođe uzdahnula. Zaista, delovalo je zastrašujuće. Toliko godina na istom mestu. Ponekad je možda bolje probati nešto novo.
Ljudmila Sergejevna se okrenula ka zidu. Nina je ponovo uzdahnula. Znala je da čim izađe iz kuće, svekrva će početi da plače. Do suza, očajnički. Taj prizor je bio nepodnošljiv.
Nina je izašla napolje. Nikada nije volela noćne smene. Uvek se brinula za svekrvu. Ponekad ju je volela kao svoju majku. Još više što svoju majku nije poznavala. Odrasla je sa tetkom koja je radije gledala u Ninu kao u teret, nego kao u blisku osobu.
Kada je Nina napunila osamnaest, napustila je tetičinu kuću i odmah se zaposlila, da ništa ne mora da traži od nikoga. Živela je sama, gotovo bez ikakvih kontakata, dok jednog dana peć nije počela da dimi. Savetovali su joj da pozove Pavla. Došla je, i sve se promenilo.
Zaljubili su se na prvi pogled. Nakon popravke peći, Pavel je postao čest gost u njenoj kući. Nikada se nisu ponovo rastali. Često su obilazili svekrvu, iako su živeli u njenoj maloj kući. Nakon Pavlove smrti, Nina je preselila kod Ljudmile Sergejevne. Nije želela da je ostavi samu, a bilo je lakše tugovati zajedno.
Nina je pažljivo zatvorila vrata i krenula stazom. Kuća svekrve je bila malo na kraju sela. Trebalo je da prođe kroz mali šumarak sa močvarom, a onda bi stigla do naselja. Ipak, oni koji su išli u grad na posao, prolazili su pored njene kuće. Iza nje je bio mali most preko rečice, a tu je bilo samo kilometar do grada.
Nina se osvrnula na kuću, uzdahnula i nastavila dalje. Bila je već skoro na kraju šumarka kada je čula neki zvuk iz močvare, kao da nešto pada i stenje. Nije bilo jasno šta. Zaustavila se, pa potrčala prema močvari. Možda je neka pas upala.
A možda je zapela za ogrlicu i ne može da se izvuče. Nina je čak ogrebala ruku dok je prolazila kroz grmlje. Na kraju je došla do obale močvare i gotovo viknula. Na nekoliko metara od nje, u mutnoj vodi, borio se dečak.
— Ne pomeraj se, čuješ? Drži se i ne pomeraj! — povikala je.
Brzo je zgrabila mlado drvo i kročila u vodu, moleći se da izdrži. Voda je bila gusta i smrdljiva. Nina je bukvalno izvukla devojčicu iz blata.
— Ko si ti? Čije si? — pitala je.
Ali dete nije moglo da govori. Devojčica je stalno pokušavala da padne. Snage su joj bile skoro nestale. Zubi su joj zveckali. Na izgled je imala pet-šest godina, najviše.
— Oh, jadna moja! — uzviknula je Nina, podigla dete u ruke i potrčala natrag prema kući.
— Mama! — pozvala je, ulazeći u vrata.
Ljudmila Sergejevna se iznenađeno i čak uplašeno okrenula. Ugledavši vlažnu, prljavu snahu sa još prljavijom i vlažnom devojčicom u rukama, uzdahnula je i skočila s kreveta.
— Ninochka, ko je ovo? Šta se desilo?
Nina je brzo skidala mokru odeću sa devojčice. Uzela je pokrivač sa peći, zamotala dete.
— Treba je okupati. Oh, mama, izvadila sam je iz močvare, ne znam šta da radim. Moramo da je ugrejemo, nahranimo, ali ne mogu da zakasnim. Idi, ne brini, ja ću.
Nina je sumnjičavo pogledala Ljudmilu Sergejevnu.
— Sigurno ćete se snaći? I same se klimavate.
— Idi, ne brini, — odlučno je odgovorila svekrva, a u njenom glasu bila je takva sigurnost da je Nina, iako nevoljno, poverovala.
Za pet minuta, Nina se isprala hladnom vodom u kupatilu, presvukla i otrčala na posao. Šef je bio užasan čovek: nije ga interesovalo šta se dešava s drugim ljudima. Zakasniš — platit ćeš kaznu. Bez obzira koliko se Nina trudila, dve minute su uvek bile suvišne. Već je čekala poruka: “Nina Aleksejevna lišena je pet posto premije.” Zgrizla je zube, a zatim nije izdržala:
— Neka se uguši sa tom premijom!
Sada su joj misli bile daleko od posla. Ostavila je kod kuće gotovo mrtvu svekrvu sa nepoznatom devojčicom. Osim što je dete moglo da oboli, osim što je Marishka još bila beba, nije bilo jasno odakle je uopšte došla. A šta ako joj poraste temperatura, a Ljudmila Sergejevna ne može ništa da učini? Eh, trebalo je ostati kod kuće. Da su joj oduzeli premiju — preživela bi. A sada ne može da izađe. Čuvar će otvoriti fabriku tek ujutro.
— Nino, kuda toliko žuriš? — Larisa, sa kojom su radile zajedno, iznenađeno je gledala kako Nina spakuje stvari.
Bilo je razloga za iznenađenje. Obično su ujutro polako izlazile iz radnje, stajale, razgovarale.
— Ispred nas su dva slobodna dana, kuda žuriti? Možemo da ćaskamo.
A sada Nina leti, kao da će samo u jednom čizmu pobjeći.
— Laro, ne ljuti se, stvarno moram da žurim. Sa svekrvom je loše.
Larisa je saosećajno pogledala prema Nini. Znala je celu njenu priču.
— Ne, ne, kasnije, sve kasnije.
I Nina je poletela. Nije samo otišla, već je bukvalno trčala, skoro letela. Ljudi koje je srela gledali su je začuđeno. Nikada je nisu videli da se ovako žuri. A i inače je poslednjih dana hodala polako, sa glavom spuštenom.
— Mama, mama! — Ušla je u kuću bukvalno kao oluja.
Ljudmila Sergejevna, koja je u prednjem delu kuće pečila palačinke, iznenađeno se okrenula.
— Ninochka, što vičiš, Marishku ćeš preplašiti.
Nina je samo sela. Nije ništa razumela. Juče je ostavila dete kod iscrpljene žene koja je bila na ivici života i smrti, a sada je pred sobom videla potpuno drugu osobu. Da, mršavu, sa tamnim podočnjacima, ali živu Ljudmilu Sergejevnu. Osobu sa živim pogledom, a ne sa ugašenim. Nina je pogledala dalje.
Za stolom je sedela mala gošća. Svetla kestenjasta kosa, tamne oči. Zastala je, držeći u jednoj ruci palačinku, a u drugoj šolju mleka. Devojčica je bila čista. Odeća na njoj bila je stara, ali uredna. Šta ovo znači? Ljudmila Sergejevna je čak oprala i njenu odeću?
— Mama, kako ste?
— Sve je u redu. Mi smo sa Marishkom juče oprale ruke, jele, legle da spavamo. Onda sam oprala stvari. Pa sam za doručak sve pripremila. Otrčala do Svete. Htela sam da kupim mleko, ali Sveta, ta kučka, nije htela da uzme novac.
Kada je spomenula mleko, Nina je iznenada počela da plače. Svekrva je odmah prišla i uhvatila je za ruku.
— Nino, Ninochka, šta ti je?
— Juče, razumeš, juče sam shvatila da još nekome mogu biti od pomoći, mogu da pomognem, razumeš?
Marishka je ispričala da živi u susednom selu. Nije imala nameru da ide u močvaru, samo se sklonila u šumu od pijanog oca. A njena majka je takođe bila pijana, pa je slušala oca, a on je devojčicu tukao kaišem.
Nina je slušala, a kosa na njenoj glavi se uspravila. Kako mora da se živi da bi dete ovako ravnodušno pričalo o svemu?
— Često te otac tuče? — pitala je.
— Ovaj nije baš. Ali prošli, i onaj pre njega, bili su jako, jako loši.
Nina i Ljudmila Sergejevna su razmenile poglede.
— Pa koliko je to očeva promenjeno da dete pamti već troje? — klimnula je glavom Nina.
— A tvoju majku ne zovu Katja? — pitala je.
Devojčica je klimnula glavom:
— Katja.
Nina je pogledala svekrvu:
— Pa, čini mi se da znam ko su oni. Sećate se, došli su kod nas pre deset godina, živeli manje od godinu dana i onda se preselili u drugo selo? U porodici je bilo desetak ljudi, svi su pili. Bila je jedna mlada devojka, zvala se Katja. Uvek je bila neuredna.
— Oh, nešto se sećam, — namrštila se Ljudmila Sergejevna.
— Pričali su da su mnogi umrli od alkohola. Pa, kao što vidimo, nisu svi. Šta da radimo? Ne možemo da im damo dete.