— Ovo nisu moja deca, — vrištao je muž, šokiran do srži, — Lada, oni su… tamnoputi! Od koga si ih rodila? Ko je tvoj ljubavnik?! Ne vraćaj se više u moj dom, čak ni ne pokušavaj da pređeš prag! I ne nadaj se nikakvoj materijalnoj pomoći — neće je biti!
Ladi je ceo život bio pun nesreća. Odrasla je u sirotištu, gde skoro da nije imala prijatelja, a oni ljudi koji su dolazili da izaberu dete za usvajanje, nikada nisu obraćali pažnju na tu skromnu devojčicu, bez obzira na to koliko je bila vredna. Jedina bliska osoba za Ladu bila je sestra Vera Pavlovna, koja je svim silama pokušavala da pronađe usvojitelje za Ladu. Ali svi pokušaji su bili uzaludni: iz nekog razloga, niko nije želeo da uzme tihu i stidljivu devojčicu. Na kraju, izgubivši svaku nadu u pronalaženje porodice, Lada je čekala da postane punoletna.
Pred samo završavanje škole, Vera Pavlovna je odlučila da Ladi ispriča priču o tome kako je došla u sirotište. Nekada, dok je bila sasvim mala, Lada je često pitala sestru o svojim roditeljima, ali je ona svaki put izbegavala odgovor. I sada, kada je trenutak priznanja došao, Vera Pavlovna je pozvala Ladu da se prošeću po cvetnom dvorištu i pažljivo započela razgovor.
— Imala si otprilike godinu dana kada su te dovezli ovde, — tiho je rekla Vera Pavlovna, gledajući u zgradu sirotišta, — Sećam se tog dana kao da je bilo juče. Bilo je proleće, sneg je tek nestao, postalo je toplo. Čistili smo dvorište, skupljali lišće, i odjednom je stigao policijski auto. Rekli su nam da su te uzeli od Roma — njihov tabor je bio pored reke, i oni su javili da su te našli na obali. Da li je to istina ili nije — ne zna se, ali tebe iz nekog razloga niko nije tražio. I ostala si ovde.
Zastala je i pogledala Ladu, koja je stajala, širom otvorenih očiju.
— I to je sve? — pitala je Lada. — Ništa ne znate o mojim roditeljima?
Vera Pavlovna je duboko uzdahnula i spustila glavu.
— Ništa, — složila se ona, — ni o roditeljima, ni o drugim rođacima. Kao da si pala s neba.
Lada je razmislila, stajala nekoliko trenutaka, a zatim polako prišla ljuljaškama i spustila se na njih. Sedela je tamo sat ili dva, dok nije pao mrak, razmišljajući o tome šta se desilo pre mnogo godina. Kako je došla do obale reke?
Nakon što je napustila sirotište, Lada je upisala medicinsku školu. Dobila je mali stan u novogradnji i zaposlila se kao sanitarna sestra u regionalnoj bolnici, kako bi uskladila školu i posao. Upravo tu je sudbina spojila sa Antonijom, lekarom opšte prakse, koji je odmah privukao njenu pažnju. Anton je bio sedam godina stariji od nje, uvek ljubazan, sa blagim crtama lica i pomalo umornim pogledom.
Na poslu su Antonu stalno prilazile žene: nekoliko mladih medicinskih sestara pokušavalo je da privuče njegovu pažnju. Šuškalo se da je pre nego što je upoznao Ladu, imao vezu sa endokrinologom Kristinom, pravom lepoticom bolnice. Međutim, uprkos svim očekivanjima, Anton je izabrao Ladu. Kada je bolnica saznala za njihov odnos, tračevi su ponovo počeli da kruže.
— Šta je on našao u njoj? — pitala je Lera, jedna od najupornijih obožavateljki Antona, — Ne možeš da je pogledaš bez suza! Mršava je kao grančica, a oblači se kao da je samo uzela šta je bilo pri ruci. Ko je skine, počne da plače!
— Pa ona je iz sirotišta, — zadirkivala je Nastja, njena bivša konkurentkinja, — svi su oni čudni, pomalo ludi.
Lada je čula ove reči, ali je pravila kao da ne razume o kome se govori.
— Devojke, vratite se na posao, — prekinuo ih je Anton pojavivši se, prišavši Ladi, — a imam i za tebe važnu vest.
Sačekavši da sestre odu, nastavio je:
— Večeras večeramo kod mojih roditelja. Biće to nešto poput upoznavanja. Razumeš?
Lada je bila zatečena: već?! Ako Anton želi da je upozna sa roditeljima, to znači da njihovi odnosi ozbiljno idu ka braku.
Te večeri, Anton je odveo Ladu, obučenu u svečanu haljinu, kod svojih roditelja. Oni su odmah počeli da je zasipaju pitanjima koja su je stavljala u neprijatnu situaciju. Otac Antona, Viktor Aleksejevič, profesor anatomije, delovao je kao da prati svaki njen pokret, što joj je izazvalo nelagodnost.
— Znači, odrasli ste u sirotištu, — rekao je, brišući naočare, i ne skrećući pogled sa Lade, — to nije dobro. Vrlo loše. Nedostatak roditelja vrlo negativno utiče na razvoj ličnosti.
Majka Antona, Ida Vitaljevna, bivši kardiolog, podržala je muža, uprkos prekoravajućem pogledu sina.
— Da, to zaista nije dobro, — dodala je, — a zašto, ako nije tajna, vas niko nije usvojio?
Lada je skoro popila limunadu i jedva je zadržala u ruci.
— Ne znam, — promrmljala je, pokušavajući da suzdrži suze, — to nije zavisilo od mene.
Viktor Aleksejevič, očigledno umoran od te teme, promenio je razgovor, postavljajući svom sinu neka medicinska pitanja. A Ida Vitaljevna je počela da ispituje Ladu o njenim interesovanjima. Devojka je osećala kako napetost raste, a prostrani stan je kao da se sužavao oko nje, spreman da je zgnječi, kao malog pauka.
— Izvinite, moram da idem, — nije izdržala Lada, — radim na kursu…
Brzo je ustala, a Anton je krenuo za njom. Pratio je do ulaza i ponudio da je poveze, ali Lada je odbila.
— Doći ću taksijem, — promrmljala je, duboko udahnuvši hladan vazduh, — vidimo se sutra.
Anton ju je uhvatio za ruku i privukao ka sebi.
— Ne obraćaj pažnju na moje starce, — rekao je, pokušavajući da je umiri, — i oni me ponekad dovode do ludila. Imaju teške karaktere.
Lada je pažljivo izvukla ruku iz njegovog zagrljaja, poželela mu laku noć i krenula ka stajalištu. Želela je samo jedno — da bude što dalje od tog doma. Roditelji Antona su joj izazvali toliku odbojnost da nije želela ponovo da ih vidi ni pod kojim okolnostima.
Na sreću, Anton je više nije pozivao kod svojih roditelja. Ubrzo joj je zaprosio i preselio je kod sebe. Venčanje je bilo mesec dana nakon prosidbe, kada je Lada bila u drugom mesecu trudnoće. Za stolom, tokom slavlja, osećala je nezadovoljne poglede roditelja Antona i kolega, a hladnoća je bila kao od zimskog vetra. Jedini izvor topline na tom slavlju bila je Vera Pavlovna, koja je bila srećna zbog Lade i izgovarala jedan to