Nas je mama odgajala sama, jer je tata voleo rakiju više nego nas; napustio je porodicu kad smo još bili mali. Život na selu bez muža bio je veoma težak. Bilo je trenutaka kada nismo imali ni za osnovne potrebe. Zbog toga sam čvrsto odlučila da ću otići iz sela, školovati se i pokušati da se izvučem iz tog siromaštva. Sve je gotovo tako počelo – odmah nakon škole upisala sam fakultet. Živela sam u studentskom domu. Tamo sam upoznala ženu koja je radila na našem prolaznom punktu. Nije uopšte ličila na njene vrišteće koleginice, više je podsećala na profesorku – po eleganciji i ponašanju, i po odeći. Svi su je zvali Nina Karlivna. Upoznala sam je bolje, bila je veoma zanimljiv sagovornik.
Nina Karlivna nije imala decu, a muž ju je napustio pre nekoliko godina i otišao sa drugom ženom. S nestrpljenjem sam čekala kada će ona ponovo da čuva, jer sam od nje upijala neverovatnu životnu mudrost. Ali jednog dana Nina Karlivna nije došla na posao. Pitala sam njene koleginice šta se desilo, ali one ništa nisu znale. Usput sam saznala njen adresu i otišla kod nje kući. Vrata njenog luksuznog stana bila su otvorena. Nina Karlivna je ležala na krevetu i jednostavno nije mogla da ustane. Kako se kasnije ispostavilo, došla sam u pravom trenutku, lekari koji su potom došli, nazvali su me njenim anđelom čuvarom. Kada je Nina Karlivna došla svesti, pitala sam je zašto ide na posao u naš studentski dom za mizernu platu, ako ima dovoljno novca. Odgovorila je da joj posao i druženje s nama pomažu da se izleči od samoće, a novac joj zaista nije potreban.
Imala je mnogo rođaka koji žive u Nemačkoj, i bila je prilično bogata naslednica. Tada je Nini Karlivni bilo oko 60 godina, ali izgledala je mnogo mlađe. Kasnije su se naši putevi razdvojili, ali smo se, za svaki slučaj, zamenile adresama i kućnim telefonima, jer mobilni telefoni tada još nisu postojali. A zatim sam se udala i rodila dvoje dece. Bilo mi je jako teško da se uskladim između kuće, posla, dece i majke koja je ostala na selu. Moj muž i ja nismo imali vlastiti stan, pa smo iznajmljivali stan u gradu. Moram reći da sa mužem nisam imala sreće. Nije se uopšte brinuo za mene, niti za decu. A nakon 10 godina zajedničkog života šokirao me je kada mi je rekao da odlazi iz porodice, jer druga žena već čeka njihovo dete.
Nisam imala izbora, morala sam da se vratim na selo kod mame. Sinu je tada bilo 9 godina, a ćerki 6. Ali nisam mogla svakodnevno putovati na posao sa sela, noć me je umarala i potiskivala. Decu je čuvala mama. Tada sam odlučila da odem na rad u inostranstvo. Bilo mi je žao što moram da ostavim decu, ali nisam imala drugi izlaz. Godinu dana nakon što me je muž napustio, otišla sam na rad u Portugal. Tamo mi je odmah pošlo za rukom da nađem posao, pa sam mogla da šaljem novac deci. U Portugalu sam upoznala Mihajla, on je takođe poreklom iz Ukrajine, ali je ovde živeo praktično od rođenja, jer su se njegovi roditelji preselili pre mnogo godina.