Nakon što je Vika napravila skandal i izgovorila Viti sve što joj se nakupilo u mislima, on je zalupio vratima i otišao. Posle toga, počela je da razmišlja – da li je prenaglila i da li je ispravno postupila?
Ujutru je došla na posao, a odmah joj je prišla njena najbolja drugarica Arina. Pitala ju je zašto je loše raspoložena i kako je postupila sa mužem.
– Stan sam nasledila od bake, auto nam je nikakav. Ne posvećuje mi vreme, nikad nije kod kuće, sina ne viđa. Više nemam snage, izbacila sam ga. „Naći ću sebi uglednijeg i bogatijeg muža“, rekla sam mu na kraju.
– A šta ti je odgovorio?
– Vikala sam na njega, nisam ga ni slušala. Pokušavao je da me nadglasa, ali mu nije uspelo. Sve sećam se svega čemu si me učila.
– Pa bravo! Drugarica ti loše ne bi savetovala. Ja sve te muškarce prozrem na prvi pogled. Želim ti sreću! Dobro je što sam ti otvorila oči za njega, inače bi i dalje sedela u tom braku.
Vika je nevoljno klimnula glavom, ali je u njenoj duši ostao osećaj tuge i praznine.
– Samo zapamti, ako ti bude zvao – ne javljaj se! Neka pati. Mora da nauči lekciju. Ja ću ti naći novog muškarca, mnogo boljeg.
– A ti sebi još nisi našla, kako ćeš meni?
– Ja sam devojka sa visokim standardima, meni ne odgovara bilo ko, zato još nisam našla.
Vitja je zvao Viku mnogo puta, ali ona se nije javljala. Ubrzo je prestao da zove, i to ju je uznemirilo.
– Ljoška pita gde je tata… Rekla sam mu da je otišao. A on je prestao da zove. Arina, zar je to stvarno kraj? Srce me boli… Brinem se za njega, pitam se gde je, s kim je…
– Znaš, Vik, odavno sam htela da ti kažem – više puta sam videla Vitju. Šetao je ulicom u radno vreme, kao da ide kod ljubavnice, sigurna sam u to. Nisam htela da te uznemiravam, zato zaboravi na njega. Podnesi papire za razvod, neka plaća alimentaciju.
Kako god da okreneš, Vika nije mogla da poveruje da ju je muž varao, ali život je nepredvidiv – sve je moguće.
Samo, mnogo je tugovala za njim. Svake večeri, pre spavanja, prelistavala je albume, gledala njihove zajedničke fotografije, prisećala se svih trenutaka koje su proživeli zajedno.
Prijateljica joj je stalno ponavljala da je Viki sada bolje, da je dobro što je izbacila svog muža. Uvek je tvrdila da Vitja nije pravi muškarac. I ja sam zaista počela da verujem u to.
Da, nismo živeli u luksuzu… Od plate do plate. Ali bili smo srećni. Nije mi poklanjao zlato, ni skupe poklone… Samo skromne buketiće, sitnice, ali od srca. A kako je samo ukusno kuvao, posebno njegove faširane šnicle – to je bila prava poslastica! I koliko je samo voleo sina…
Da bi malo skrenula misli, odlučila je da ode u tržni centar. Lutala je prodavnicama, nije znala šta da radi, pa je rešila da popije kafu.
Ulazeći u kafić, Vika je ugledala poznatu siluetu – to je bio Vitja. Preko puta njega sedela je Arina. Vika se polako približila, sela za obližnji sto i sakrila se iza krupnog čoveka da je ne vide. Posmatrala je šta se dešava. Arina je nešto strastveno pričala, zatim je govorio Vitja. Odjednom, Arina je besno istrčala iz kafića.
Ne mogavši da obuzda radoznalost, Vika je sela naspram muža i upitala:
– Pa, od kada se vas dvoje viđate?
– Vika, jesi li ti pala s drveta? Pusti me da ti sve objasnim, samo nemoj vikati. S tom glupačom nisam imao ništa, niti bih mogao… Ne možeš ni da zamisliš šta ti je “draga” drugarica upravo predložila.
Pokušala me je ubediti da ti imaš drugog i da treba da podnesem papire za razvod. Pričala je kako me nikada nisi volela i da bi me ona čuvala kao oči u glavi. Nudila mi je da budemo zajedno. Kako sam shvatio, ideju da me izbaciš iz kuće podmetnula ti je upravo ona.
– Znaš, svake večeri mislim o nama, prisećam se svih trenutaka koje smo proveli zajedno. Mnogo mi nedostaje naš sin… Nadam se da mu nisi rekla da je tata otišao na daleku plovidbu?
– Vitja, kakva sam ja budala… Gde su mi bile oči, kako sam mogla da je slušam? Umalo nas nije razdvojila… Kakva podmukla zmija! A usput, imam jedno pitanje – gde si to jurcao tokom radnog vremena? Arina mi je rekla da si me varao.
– Iskreno, stid me je da priznam. Zapravo, trčao sam na dodatni posao. Jedan poznanik mi je rekao da može lepo da se zaradi kao nosač robe, pa sam počeo da radim.
Ali sam upropastio kičmu… ništa strašno, izlečiću je i vratiću se poslu.
– Oh, Vitja… Živeo si kod roditelja, kako su oni? Kako im je zdravlje? Spakuj stvari, vrati se kući.
– Naravno, gde bih drugde… Mnogo su se brinuli.
Sledećeg dana, kada je Vika stigla na posao, Arine više nije bilo – dala je otkaz. I s pravom. Vika nije želela više da je vidi. Majka joj je uvek govorila da ne priča sve svojim drugaricama – nikad ne znaš kakve podmukle misli im prolaze kroz glavu. Dobrih ljudi je ostalo malo… Treba sto puta razmisliti, pa tek onda doneti odluku u životu.
A vi, šta mislite – da li još uvek postoje dobrota i iskrenost među ljudima?