Tog večera sedmogodišnja Maša čula je razgovor svojih roditelja o njenom malom bratu Vasiljku. Vasiljko je bio teško bolestan, ali roditelji nisu imali dovoljno novca za skupo lečenje. Takođe je čula očajni, uplakani glas majke: „Samo čudo sada može spasiti našeg dečaka.“
Maša je otrčala u svoju sobu i izvadila svoju kasicu u kojoj su bile sve njene ušteđevine. Istresla je novčiće na pod i pažljivo ih prebrojala. Zatim je stegnula dragocene novčiće u šaku, iskrala se iz kuće i potrčala ka apoteci.
Pred vratima apoteke, devojčica je strpljivo čekala da je apotekarka primeti, ali ona je bila toliko zaokupljena razgovorom sa nekim čovekom da je Maša na kraju odlučila da pokuca novčićem o staklo. To je pomoglo!
— Šta želiš, dete? — upitala je apotekarka s primetnom iritacijom. — Zar ne vidiš da razgovaram sa svojim bratom iz Amerike, koga jako dugo nisam videla?
— Izvinite, ali želela bih da razgovaram o svom bratu — odgovorila je Maša.
— Znate, on je jako bolestan i želela bih da kupim „Čudo“.
— Šta?! — začuđeno je ponovila apotekarka.
— Mama je rekla da mom bratu Vasiljku može pomoći samo čudo. Zato bih želela da saznam koliko to Čudo košta?
— Draga devojčice, izvini, ali mi ovde ne prodajemo čuda. Ne mogu ti pomoći — rekla je apotekarka.
Ali tada se u razgovor umešao apotekarkin brat. Pozvao je devojčicu bliže i upitao:
— A kakvo Čudo treba tvom bratu, drago stvorenje?
— Ne znam — jecala je Maša. — Samo sam čula da je jako bolestan i mama kaže da mu je potrebna operacija. Ali tata ne može da je plati, zato sam odlučila da iskoristim svoj novac.
— Koliko novca imaš? — upitao je čovek iz Amerike.
— 25 grivni i 70 kopejki — rekla je devojčica. — To je sve što sam uspela da nađem.