Sure! Here’s the translation of your text into the Serb language, written in Latin characters:
Pamti da sam imala tako lepo detinjstvo sa sjajnim letnjim raspustima u dečjim kampovima, a kad sam ostajala u gradu, svi smo zajedno u dvorištu šetali, trčali, igrali se, svi smo se znali. Vremena su se promenila sada. Odmor u zdravstvenom kampu nije svima roditeljima u budžetu, jer je potrebno izdvojiti znatnu sumu novca, posebno za one koji nemaju obaveza. Ostaviti dete samo u gradu ceo dan dok su roditelji na poslu je zastrašujuće: šetanje na ulici samo nije opcija, a biti zatvoren u četiri zida – još gore.
– Nas spašava baba, majka mog muža, – kaže Olga. – Moja mama živi u glavnom gradu, ja sam i sama ovde odrasla, ali ona je bolesna i nije u mogućnosti da se bavi dvoje dece. A mama mog muža Makara živi na selu i, da nije nje, ne znam šta bismo radili. Olga i Makar su obična porodica. Imaju malo više od 30 godina, dvoje dece, otplaćuju kredit za trosoban stan, jer imaju dečaka i devojčicu, i svima je potrebna soba, manji stan nije bila opcija.
– Radimo, – uzdiše Olga. – Snalazimo se, moramo da štedimo, već četiri godine nismo išli na odmor. Više volimo da uzmemo novčanu naknadu. Tako da nas Makarova mama spasava u tom smislu jer deca bar ne provode leto na asfaltu, već na selu, na čistom vazduhu pored reke.
Nepogrešiva baba živi sa skromnom penzijom. Olga i Makar se trude da barem svaka 2-3 nedelje odu da posete mamu i decu.
– Punimo auto sa hranom, – kaže Olga. – Trudimo se da donesemo sve što je potrebno. Mamina penzija je siromašna, ali ona mnogo toga gaji u bašti, a deci sada treba i slatkiša, i mlečnih proizvoda, i drugih stvari. Novac šaljemo na karticu, jer šta drugo da radimo. Mada ona odbija, kaže da su joj unuci radost i da ne treba ništa, ali mi znamo da naše plate nisu uporedive sa njenom penzijom, sa kojom se baš i ne može mnogo živeti.
Makarov brat, koji se pre nekoliko godina preselio u glavni grad, oženio se. Njegova žena je imala sina iz prvog braka, sada ima 10 godina, a najmlađem detetu su tri godine. Prošle godine, brat mog muža sa ženom prvi put je doveo decu kod svekre. Baba nije imala ništa protiv, ostavila ih je na 2 nedelje, a stariji je ostao celo leto.
– Ove godine ponovo su doveli svoju decu kod bake, – nastavlja Olga. – Baba se ponovo složila da ih primi na celo leto, iako ima svoje teškoće.
Here’s the translation of your text into the Serbian language written in Latin characters:
– Stariji će da sedi u gradu, a mlađi ide u vrtić, žalila se žena brata Tamara svekrvi u maju, – tako loše se privikava na vrtić, za dva meseca dva bolovanja. Trebalo bi da se oporavi negde u prirodi, na svežem vazduhu.
– Baba je shvatila, kaže Olga, pozvala ih je kod sebe, iako joj nije bilo lako. Ona je sama, a deca su četvoro, od kojih je jedno sasvim mali. Ali nije ni to stvar. Prošle godine je brat Makara sa ženom doveo decu, a ni dinara nisu ostavili za mamu. A deca, kao što je poznato, žele da jedu, i to ne samo obične krompire ili testeninu, već nešto ukusno.
– Ništa, govorila je mama. – Oni jednostavno nisu razmislili. Imam nešto ušteđevine, nekako ću se snaći. Pa naravno, snašli su se, mi smo ostavili i hranu i redovno slali novac. Ali i ove godine su decu doveli mami mog muža već krajem maja. Sa stvarima i bez dinara za njihov obrok.
Olga je ljuta: Brat muža i njegova žena imaju dobre plate, nemaju kredit, žive u stanu koji je Tamari ostao u nasledstvu.
– Zar ne shvataju, kaže Olga, da hranjenje dvoje dece košta? Mi smo svoje doveli malo kasnije. Kao i obično – sa punim prtljažnikom svega. A svekrva nam već daje spisak šta da donesemo sledeći put, jer sada štedi svoj novac, hoće da nešto popravlja u kući na jesen.
– Supu sam skuvila – ne jedu, daj im kobasice, zbunjeno se žalila baba, – a sir sa džemom takođe ne žele, daj im jogurte. Kod nas još nije počela jagoda, a na pijaci je skupo.
– Tamara, nije izdržala Olga i pozvala ženu brata svog muža, – imajte savesti, doveli ste decu, a šta će oni jesti po vašem mišljenju?
– Tvoji jedu, bio je odgovor, a moji šta, lošiji su? Baba će ih nahraniti.
– I spustila je telefon, kaže Olga, muž nije izdržao, pa je sam razgovarao sa bratom.
Nakon razgovora, Tamara se posvađala sa mužem:
– Šta je to za babu koja traži novac za to što unuci borave kod nje?
– Svi argumenti da baba ne traži novac, a nema ni šta da ih hrani, naročito za njihove želje, kaže Olga, nisu delovali.
– Uzeću decu i poslaću ih kod svoje mame, izjavila je Tamara svom mužu, – jasno je, naš stariji sin mu nije rođeni, a ni za rođenog unuka neće potrošiti pare, kako to?
– Uzela ih je? pitam.
– Da, čak tri puta je uzela, smeje se Olga, – mama joj živi blizu, ali nije imala želju da sedi sa unucima, apsolutno. A možda i nema novca, a svoju ćerku dobro poznaje. Brat Makara je poslao novac mami, obećao je da će to raditi redovno. Naravno, uz sugestije mog muža. Baba je baba, ali sedenje sa unucima leti je već značajna pomoć.
– Nekada bake nisu uzimale novac od dece, rekla je Tamara uvređeno mužu Olge, – a sada, kud god da pogledaš, svi žele novac.
– Samo što su ranije unuci jeli kod bake krompir sa kvasom i palačinke sa mlekom, rekao je moj Makar, – nisu tražili jogurte. A i život je bio jednostavniji. A sada je drugo vreme. Mami je teško, i nju treba razumeti. Pa, zar nije tako?