Kada je čuvar proterivao promrzlog beskućnika sa klupe, prišao mu je vlasnik kancelarije i zapanjio se kada je video poznato lice.

Mladić je sedeo nedaleko od klupe u parku. Tamo je bilo mnogo ljudi, pa mu je ponekad padala koja kovanica. Nakon doma za decu, nije uspeo nigde da se upiše niti da nađe posao, pa je lutao ulicama. Nije ovako zamišljao svoj odrasli, samostalni život. Novca koji je skupljao bilo je dovoljno samo da preživi, a ni na šta više nije ni računao. U džepu je imao samo nekoliko novčića i nastavio je da sedi, nadajući se da će skupiti još.

Parkom je prošao uglađeni stariji gospodin, veoma dobro i elegantno obučen. Seo je tačno naspram mladića na klupu. Pogledao ga je i upitao:
— Zašto sediš ovde?

Mladić je pogledao oko sebe, pomislivši da se obraća nekome drugom. Jednostavno nije bio naviknut da ljudi pričaju s njim. Obično bi ga zaobilazili i gledali pogledima punim prezira i neprijateljstva.
— Ne znam, — odgovorio je.

— A koja je tvoja svrha i cilj u životu? — upitao je gospodin.
— Ne znam, — ponovo je odgovorio mladić.
— Brod koji ne zna gde plovi, samo će lutati po talasima dok se ne razbije o stene. Ako nemaš cilj u životu, nastavićeš da lutaš tamo-amo dok na kraju potpuno ne uništiš samog sebe. Svi moraju imati smisao i cilj u životu, — izgovorio je gospodin i zaćutao.

Mladić je nastavio da ga posmatra ćutke. Iznenada je stariji čovek počeo da bledi i da nešto traži po džepovima.
— Šta vam je? Da li vam je loše? — upitao je mladić.
— Vode, — tiho je promukao starac.

Mladić nije razumeo, pa mu je prišao bliže.
— Šta? — ponovo je upitao.
— Vode, — ponovio je starac, dok je izvlačio tablete iz džepa.

Mladić je potrčao do najbližeg kioska. Izvukao je iz džepa sve svoje sitne pare i pružio ih prodavačici.
— Flašu vode, molim vas.

Prodavačica ga je sumnjičavo pogledala, ali mu je ipak pružila flašu. Mladić ju je brzo zgrabio i potrčao nazad do klupe.
— Evo, uzmite.

Video je da starac teško diše i povremeno gubi svest.
— Pozovite hitnu pomoć! — povikao je mladić, ali niko ga nije čuo. Ponovo je otrčao do kioska i zamolio prodavačicu da pozove hitnu pomoć za starca. Kada je došla hitna pomoć i starac je smešten u kola, mladić je otišao.

Prošlo je tri meseca.

Došla je zima, najteži period za beskućnike. Mladić je lutao ulicama, pokušavajući da se zagreje, ali su ga snage napuštale. Jedva je stigao do klupe pored velike poslovne zgrade i legao na nju.

Kada je čuvar ugledao mladića na klupi, izašao je i počeo da ga tera, ali mladić nije reagovao — spavao je. U tom trenutku izašao je vlasnik kancelarije, ugledao mladića i rekao čuvaru:
— Smesti ga u moj auto.

Čuvar se iznenadio, ali nije protestovao. Mladić je stavljen u auto, koji je ubrzo krenuo. Arkadij Ivanovič stigao je kući i zamolio vozača da odnese mladića u gostinsku sobu. Dao je uputstva poslugama i povukao se.

Mladić se probudio u toplom krevetu, u velikoj i udobnoj sobi.
— Probudio si se? — začuo se glas mlade devojke.
— Gde sam? — upitao je, zbunjen.
— U kući Arkadija Ivanoviča. Ovde su tvoje nove i čiste stvari, a tamo su kupatilo i toalet, — rekla je kućna pomoćnica. — Operi se i presvuci, za sat vremena dolazi frizer.

Mladić nije ništa razumeo, ali je poslušao.

Kasnije toga dana:

— Zašto si ga doveo ovamo? — upitala je Arkadijeva supruga.
— Spasio mi je život, — odgovorio je Arkadij. — Potrošio je poslednji novac da mi kupi flašu vode, dok su ostali prolazili pored mene.
— Mogao si ga samo nagraditi. Nije bilo potrebe da ga dovodiš ovde, — nastavila je žena.

Mladić je ušao u sobu.
— Pa, zdravo, moj spasiocu, — rekao je Arkadij, obraćajući mu se.
— Zdravo, — tiho je odgovorio, prepoznavši starca iz parka.
— Kako se zoveš?
— Nikola.
— Ja sam Arkadij Ivanovič, a ovo je moja supruga Lidija Semjonovna, — rekao je starac.
— A ja sam Vika, — dodala je mlada devojka koja je ušla u sobu.

Mladić je bio zbunjen i ćutao je. Nije bio naviknut na toliku pažnju.

Kasnije:

Nikola je ostao nekoliko nedelja u njihovoj kući. Arkadij Ivanovič ga je zaposlio u svojoj firmi, gde je postigao velike rezultate. Između Nikole i Vike razvila se ljubav koja je završila brakom.

Dvadeset godina kasnije:

Luksuzni auto zaustavio se pored parka. Iz njega su izašli Nikola i njegov sin Arkadij. Seli su na klupu.
— Arkadije, koji je tvoj cilj i smisao u životu? — upitao je Nikola sina.
— Ne znam, tata.
— Brod koji ne zna gde plovi razbiće se o stene. Bez cilja u životu, čovek luta dok ne uništi sam sebe, — rekao je Nikola, ponavljajući reči koje su mu promenile sudbinu.

Related Posts