“Moj muž me je napustio i otišao drugoj ženi. Verovatno mislite da plačem. Ne, ne plačem. Mom bivšem mužu je 60 godina, a meni – 58. Sedela sam i razmišljala. I shvatila nešto važno: sve ove godine živela sam pogrešno. Često me pitaju: da li postoji muškarac u mom životu. Ne želim da započinjem novu vezu. Moja najveća greška bila je to što nisam volela sebe. Brinula sam o mužu, o deci, brinula o svima. Želela sam da budem dobra supruga. Mislila sam da moram da kuvam, perem, slušam, popuštam, budem pokorna. Ali, pogrešila sam: to nikome nije bilo potrebno.”
“Žena treba da bude malo egoista. Potrebno je zahtevati, izražavati svoje želje. Kažu da je muškarac glava porodice. Nemam ništa protiv. Muškarac sebe smatra kraljem, a svoju ženu – poslugom. Ali zaboravlja jednu važnu stvar – pored kralja treba da stoji kraljica. Svoje celo vreme posvećivala sam mužu. Zaboravila sam na sebe, na svoje interese. A uvek treba imati svoj život, svoje hobije. Tada bi bilo više poštovanja i straha da me izgubi.
Ako on odluči da ode, treba ga pustiti. Nema potrebe moliti ga ili prisiljavati da ostane. Ne treba ga preklinjati da sačuva porodicu ili to raditi zbog dece.
Ne treba se brinuti o tome šta će drugi misliti. Ako je otišao, treba udahnuti duboko i uživati u životu. I najvažnije, ne treba mu oprostiti ako se vrati i zatraži oproštaj. On to ne zaslužuje. Sam je odlučio da ode, sam treba da snosi odgovornost. Onaj ko je izdao jednom – izdaće drugi, treći put.
Ne savetujem započinjanje novih odnosa samo da ne biste ostali sami. Ne bojte se samoće. Samoća ima svoje prednosti. Prvo, slobodni ste, možete raditi šta god želite, a drugo, živite samo za sebe, uživate u svakom danu. Bolje je biti sam nego biti ničiji ili nečiji sluga.”