Mikitu su odgajali baba i deda. Svojih roditelja se gotovo nije sećao – samo mutni fragmenti, delovi iz sećanja… Odrastao je sa bakom i dedom. O ocu je znao da je stradao u nesreći, a o majci dugo nije znao ništa, slepo je čekao na nju, dok jednog dana, na novo pitanje gde mu je majka, baka nije pustila emocije i rekla:
— Otkud mi znamo gde ti je majka? Možda je u nekom snežnom smetu zaspala… ko zna, ta pijandura!
Mikita nije mogao da poveruje u to, ali ga je deda utešio rekavši da će on i baka uvek biti tu i da ga nikada neće napustiti. I gotovo je tako i bilo. Uskoro se Mikita oženio, otvorio svoj restoran, koji je ubrzo postao najbolji u gradu, a kada mu se rodio sin, nazvao ga je po dedi, Anatolij.
Mikita je bio zahvalan babi i dedi, jer zahvaljujući njima postao je to što jeste, i da nije bilo njih i njihovih veza devedesetih, verovatno bi živeo u iznajmljenom stanu sa ženom i celog života skupljao za svoj stan. Mikiti je sve bilo u redu, samo što je jedna žena bez stalnog prebivališta stalno visila ispred njegovog restorana. Čak ju je nekoliko puta policija odvodila, ali bi se vratila već sledećeg dana. Jednom je Mikita video kako njegova konobarica krišom hrani ženu ispred službenog ulaza u restoran. Nešto se dogodilo među njima, i beskućnica je rekla:
— Nema veze, dušo, dok ima hleba i vode, sve je u redu.
— Šta ste rekli? – Mikita nije mogao da sakrije iznenađenje.
— O, izvinite, — konobarica je skoro vrisnula od iznenađenja, — objasniću vam sve. Ne kradem hranu, donosim je od kuće.
— Šta ste rekli? – ponovo je pitao Mikita beskućnicu.
— To je poslovica, „Dok ima hleba i vode, sve je u redu.“, — objasnila je žena, — retko ko zna za nju… Nemojte ljutiti devojku, htela je da mi pomogne. Vi me više nećete videti, ne brinite.
S tim rečima, žena je ustala da ode, ali ju je Mikita pozvao u svoju kancelariju i rekao da joj pripreme nešto za jelo dok razgovaraju.
— Kako ste završili na ulici? — pitao je Mikita.
— O, sinko, duga je to priča… Udala sam se iz ljubavi. Moj muž i ja smo se mnogo voleli, ali njegovi roditelji me nisu podnosili… Bili su višeg statusa.
— Kako se zvao vaš muž? – upita Mikita, ne mogavši da se suzdrži.
— Anton… ali nije mi dugo bilo suđeno da uživam u ljubavi svog muža… Kad je našem sinu bilo dve godine, moj muž je poginuo u saobraćajnoj nesreći…
— A kako se zvao vaš sin?
— Mikita, moj Mikitko.
— A šta se desilo dalje? — upita Mikita.
— A dalje… Nadala sam se da će mi svekar i svekrva pomoći u tom teškom periodu, jer osim njih nisam imala nikoga na svetu, bila sam siroče… Svekar je imao dobre veze u gradu. Optužio me je za krađu novca iz radnje gde sam radila, osudili su me na dve godine, oduzeli mi roditeljska prava, kuću, sve što sam imala… i nikada mi više nisu dozvolili da vidim svog sina…
— A… kako se zvao vaš svekar? — pitao je Mikita, skoro zaplakavši.
— Anatolij Sergejevič. To ime nikada neću zaboraviti, — odgovorila je žena, oborivši pogled na pod.
Mikita je pao pred beskućnicom na kolena, izvinjavajući se za sve vreme dok ju je terao od restorana, a onda joj je ispričao sve. Nakon 30 godina, majka i sin su se konačno našli. Dugo su plakali, grleći se. Sada Mikitina majka živi sa njima. Odlično se slaže sa snajom i pomaže mladima sa detetom